Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Koei Tekmo je japanska kompanija za proizvodnju video igara u čijem se opusu najviše ističu serijali Nindža Gaiden (do pojave igre Dark Souls važio je za najtežu igru ikad) i Dead or Alive. Ovaj drugi čini pet do sada objavljenih naslova koji su po žanru trodimenzionalne borilačke igre. Mali istorijski podatak, prva borilačka igra tog tipa bio je Virtua Fighter, koji je postavio osnove i smernice za sve naredne igre, a danas je u širim krugovima najpoznatiji i najpopularniji svakako Tekken.


Ono što je karakteristično za DoA serijal, što ga odvaja od drugih igara istog tipa i što prvo upada u oči jeste činjenica da je većina likova ženskog pola. U poslednjoj igri, Dead or Alive 5: Last Round, dvadeset i jedan od ukupno 35 boraca su devojke ili žene, dakle dve trećine, dok je u praktično svim drugim igrama ta razmera obrnuta u korist muškaraca. Ne samo da devojke dominiraju na posterima već su i prikazane na veoma seksualizovan način, u kupaćim kostimima ili drugim odevnim kombinacijama koje ističu njihove obline, sa velikim grudima koje poskakuju tokom borbe (poseban fizički efekat postignut specijalno za ovu igru), i provokativnim ponašanjem i gestikulacijom pre i nakon borbe. Primer za ovo je kada rvačica Tina nakon pobede njiše kukovima dok je krupan kadar kamere na njenoj zadnjici, takođe, sve devojke nakon poraza padaju na zemlju i dahću ili plaču, u nekoj vrsti seksualizovane ranjivosti.


Ovo je za Japance tipična fetišizacija ženskog tela i deo njihovog otkačenog kulturnog miljea ali je na zapadu naravno bio velika meta kritika, pogotovo onih feminističkog tipa, od ljudi koji su se zgražavali nad nezrelošću i patološkom objektivizacijom slabijeg pola. Zanimljivo je da je Tomonobu Itagaki, kreator serijala, bio optužen za seksualno uznemiravanje jedne radnice u kompaniji. Ali naravno, sigurni smo da je to samo slučajnost i da nema nikakve, ama baš nikakve veze sa tretmanom žena u njegovim igrama.


Kada se jednom naviknemo na nestašne vizuelne efekte i počnemo da igramo, brzo uviđamo da se radi o veoma kompleksnoj igri. Svaki borac ima udarac rukom i nogom (običan i snažan), uz posebno dugme za hvatanje i blok. Igra je zasnovana na tzv. trougaonom sistemu u kojem udarci (strikes) pobeđuju hvatanja (throws), hvatanja pobeđuju držanja (holds) a držanja pobeđuju udarce. Ono što je za DoA serijal differentia specifica jeste upravo držanje, ili pariranje udarca protivnika. Kada pogodimo šta namerava (npr. niski udarac rukom) mi mu možemo udariti kontru. To otvara prostor za veliko nadmudrivanje, kada igrači jedan drugog pokušavaju da pročitaju ili daju lažne informacije o svojim tendencijama, ili prosto iznuđuju reakcije protivnika koje potom kažnjavaju.

Uz pariranje tu je i jedinstvena mehanika 'ošamućivanja' (stun), koja se svodi na to da određeni udarci stavljaju protivnika u posebno stanje ranjivosti prilikom kojeg je moguće naneti mu više štete produžetkom kombinacije, ili ga žonglirati do besvesti. Takođe, postoje i lansiranja protivnika uvis i potom dočekivanje istog, što zahteva pravovremenu reakciju i veliku spretnost. Evo jednog primera ubitačne kombinacije nakon koje više ne znamo jesmo li mrtvi ili živi.




Konačno, treća stvar jedinstvena za ovu igru jesu pozornice sa kojima je moguće stupiti u interakciju. To konkretno znači da je našeg rivala moguće baciti kroz zid, ili izbaciti kroz prozor, sa vrha zgrade, ili pravo u kola u pokretu. Svaka pozornica na kojoj dolazi do ovakvih stvari je specifična na svoj način i igrači moraju učiti mogućnosti koje su im na raspolaganju na svakoj od njih, i takođe moraju imati svoje okruženje na umu u svakom trenutku, dakle ne mogu samo gledati u protivnika. Evo primera i za ovaj aspekt, na Attack on the Titan pozornici.


Borci koje možemo da izaberemo se grubo gledano mogu podeliti u tri kategorije - tu su rvači (grapplers) koji su sporiji ali imaju ubitačne zahvate, nindže (npr. Hajabusa iz već spomenutog Ninža Gaidena) čiji su potezi veoma zahtevni ali i vizuelno spektakularni, i korisnici kineskih/japanskih borilačkih veština (npr. Kristi koja koristi famozni stil zmije). Tu su i gostujući likovi iz drugih igara, kao što su Pai Čan, Akira Juki, Sara i Džeki Brajant iz Virtua Fighter-a, ili Mai Širanui iz King of Fighters. Kao i u slučaju ostalih igara, za DoA postoje specijalni turniri na kojima se igrači takmiče za velike novčane nagrade. Zanimljivo je da je ovo jedina igra osim Marvel serijala u kojoj su američki takmičari uspešniji od Japanaca.

Za kraj, kada smo već spomenuli kineski kung fu, treba nešto reći i na tu temu. Borilačke veštine čine veliki deo kineskog kulturnog identiteta, u serijalu Virtua Fighter one su od samog početka a i mnogi likovi u DoA koriste neku od mnogih varijanti. Dok međutim gledamo te veštine na filmu ili u video igri možemo da uočimo da su veoma lepe za oko ali je veliko pitanje i koliko su praktične, odnosno kakvu zapravo funkciju imaju, da li kao ples ili kao sredstvo za samoodbranu. Nedavno je došlo do kontroverzne borbe između Kineza koji koristi MMA stil (dakle zapadnu hibridnu tvorevinu) i učitelja Tai čija. Poenta čitavog skandala je u tome što je skrenuo pažnju na veliku i mračnu tajnu kineskog kulturnog obrasca a to je sklonost prema prevari i nepoštenju. Ova dva video priloga na dobar način to prezentuju nekome ko možda nema ličnog iskustva sa tim.



Коментари

Популарни постови са овог блога

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres