Babunska jeres

Dragan Jovanović je srpski pisac i novinar NIN-a, pripadnik crvene komunističke buržoazije i ponosan vlasnik titule 'legenda Beograda'. Autor je romana 'Žitije Savino od Bogumila monaha', 'Niče iz Guče', 'Marijino jevanđelje', 'Memoari Pontija Pilata', 'Skica za Novu Bibliju' i drugih. Po uzoru na svog idola, Fridriha Ničea, Jovanović u svojim delima promoviše sledeće teze:

-čitava istorija Zapadne civilizacije je istorija opadanja i degradacije, počevši od Sokrata, a pogotovo od uvođenja hrišćanske religije

-sva istoriografija je zasnovana na lažima i krivotvorenju, i iz toga se izvodi zaključak da istine zapravo i nema već da je važno samo to koja je laž korisnija (kako za društvo tako i za pojedinca)

-običan narod je stado koje voli svoje mučitelje i večito traži Vođu jer je nesposoban da živi samostalno, u zajednici u kojoj je svako ravnopravan sa svakim i u kojoj nema nepravde


Svoj prvi roman, 'Žitije Savino od Bogumila monaha', Jovanović je pisao sredinom devedesetih, u momentu kada se stara, lažna država SFRJ raspadala a na glavnu scenu (gde mu je i mesto) vraćao kult Svetog Save i ideja o srpskoj državnosti vaspostavljenoj u dinastiji Nemanjića. Pošto mu je čitav taj trend očigledno bio mrzak Jovanović je napisao svoj pseudoistorijski roman o apokrifnom Žitiju čiji je autor bogumilski monah Teofil, i u kojem je oklevetao i popljuvao dinastiju Nemanjića, lik svetog Save, kao i njegovog zvaničnog biografa (odnosno hagiografa) Domentijana, srpski narod i Srpsku kao i Grčku crkvu, i naravno lik i delo Isusa Hrista. Sve to krasi stilski pokušaj podražavanja govora iz starijih vremena (konkretno trinaesti vek) a s obzirom da je i ono malo što znamo o tadašnjem govoru današnjim čitaocima potpuno nerazumljivo, sve se svodi na prilično neubedljivu, izdašnu upotrebu aorista i pokoje začudne reči.

Kao osnovna premisa uzima se povest o bogumilskoj (ili babunskoj) jeresi protiv koje su se u Savino vreme borile Srpska i Grčka Pravoslavna crkva. Bogumili koji su sa ovih prostora oterani u druge delove Evrope su se posle u Francuskoj nazivali Patarenima a njima su slični i Katari koji su se naselili u Kataloniji i čija učenja i do današnjih dana stvaraju probleme, konkretno raskol između te pokrajine i Španije. Branitelji ove jeresi uglavnom koriste čitavu priču da napadnu crkvu (kako Pravoslavnu, tako i Katoličku), u smislu, šta ih dirate, pritom potpuno izuzimajući iz vida devijantna verovanja i zlokobne prakse koje se javljaju kao logična posledica tih verovanja. Bogumili, kao uostalom i Gnostici, veruju u dva Boga - pravog, tvorca svetlosti, dobra, duše i moralnog zakona, i u Zlog Demijurga koji je stvorio materijalni svet, pohotu, strasti i težnju ka zločinima. Za njih je bilo neprihvatljivo da se Isus kao Božiji sin odenuo u grešno i ovozemaljsko telesno odelo pa su stoga propovedali da je zapravo imao dva tela, pravo nebesko i lažno zemaljsko i da je ovo drugo stradalo na krstu dok je ono pravo ostalo sačuvano. Odbijali su da poveruju u crkvene dogme o Vaskrsenju i Strašnom sudu i nisu priznavali četiri biblijska Jevanđelja već su se pozivali na svoja, apokrifna (Marijino, Isusovo i ostala), a koja i Jovanović citira, i koja su sva falsifikati. Kao posledica ovih uverenja i prezira prema svemu što je od ovoga sveta u njihovim zajednicama je dolazilo do patoloških pojava zapuštanja i mučenja tela, ali i do čestih orgija usled ideje o slobodnoj ljubavi, što je posebno interesantno. Jeli su vrlo malo i skromno pa shodno tome nisu ništa ni radili i živeli su u prirodi i po pećinama, kao životinje. Nikakvu svetovnu vlast nisu priznavali i tvrdili su da je svaka takva vlast skopčana sa Satanom. Sve ovo vrlo podseća na hipike, što nije nikakva slučajnost, već potvrda da se ovo zlo i dan danas koristi kada treba srušiti neki poredak ili postići neki politički cilj, a i sam Jovanović je, po sopstvenom priznanju, stari šezdesetosmaš.


Glavni junak romana, Bogumil iz naslova, žarko mrzi Nemanjiće, a pogotovo Stefana Nemanju, jer je toliko ovih divnih bogumila gonio i pobio, a i oca mu. Toliko je ta dinastija netolerantna i zločinačka da je taj monah Bogumil sve vreme trajanja radnje romana uz Rastka (Savu) Nemanjića, pokušavajući da ga pridobije za svoju veru i svoju viziju Hrista, te putuju skupa i rade na zajedničkim poslovima i projektima. Bogumile navodno ubijaju na hiljade diljem Srbije i Balkana a njemu ni dlaka na glavi ne fali, nego još sve vreme raspreda o veri i teologiji sa glavnim goničem, patrijarhom autokefalne Srpske crkve. Žustro se boreći protiv pogrešne prakse zidanja crkava, smatrajući da nijednu ne treba sazidati i da i ove što su sazidane treba srušiti, ovaj duboko moralni monah takođe protestuje protiv proglašavanja Nemanje svecem (jer kako je moguće da se oproste gresi čoveku?). Da je sve to visokomoralno poziranje i navodno razotkrivanje nepravdi samo maska za satanske pobude, Bogumil pokazuje u sledećim redovima, u kojima sa Savom govori o zlokobnoj decožderačkoj praksi:

''Sava se zagleda u mene, sas one njegove modre oči urokljive i pomalko pripite, pa će: 'Istina li je da vi bogumili, kad vas pohota obuzme, i kad se okupite svi navečer, spopadate i sestre i majke i ostalo ženskinje srodno po krvi, pa se tako ne zna ko koju oplodi i od koga ove začnu. A sve to činite u slavu Isusovu, te kad se detence iz te veze često rodoskrvne i sotonske rodi, a vi ga bacate sve jedan drugom u ruke dok ga ne umorite, a onda ga raščerečite i u brašno umesite i jedete, a krv mu sas rujno vino mešate i iz pehar ispijate. I da to činite zato jer verujete da i na poslednju Tajnu večeru pred hvatanje i raspeće Isusovo za Svetom trpezom uzimahu apostoli i od krvi Njegove i od seme Njegovo muško, pa zato i danas svaki bogumil misli kako je u njega zasađen i začet Isus, pa ga osećate pod grudi svoje kao živi plod materin. A zbori se i da jedan od drugog uzimate krv i seme muško da se što više zbratimite jer to činjahu i apostoli na Tajnoj večeri?!'
Mnogi me ovo pituvahu pa odgovor imah pripravljen: 'Ne znam da ti kažem istina li je ovo što zboriš jer ne videh sas ove moje oči! Nego roditelj mi kaza da behu takva bratstva bogumilska i u zemlje nišavske te da je i pokojši Rastoklija Srbljak, što htede Nemanju da umori, jedan od decožderaca i da dođe na Svetu Goru iz takvo bratstvo decoždersko gde i muži jedan od drugog seme muško i krv uzimahu a sve Isusa u sebi da ojačaju.''



Naravno, ovakvi običaji, a i još ludačkiji, bili su rasprostranjeni među svim jeretičkim sektama, zbog čega su i bile potiskivane. Ovde dolazimo i do svih kleveta koje se u romanu izgovaraju o Isusu i o Savi pa da ih navedemo redom. Za Savu se tvrdi da je imao odnose sa mnogim ženama, između ostalog i sa ženom svog brata Stefana Prvovenčanog, i da je otac mnoge kopiladi, a nagoveštava se i homoseksualni odnos sa jednim mladim, lepim monahom. Lično je naredio ubistvo mnogih jeretika kao i Dobromira Streza, odmetnutog velikaša. Spletkario je sa Grcima i crkvenim velikodostojnicima, sve u cilju uvećavanja svoje svetovne moći, kao i države nemanjićke. Što je najsmešnije, pred sam kraj romana Sava prizna Bogumilu da je on zapravo sve vreme bio podmetnuti dvojnik i da je pravi Rastko ubijen u manastiru Vatoped, čime čitav zaplet gubi bilo kakav smisao a pisac samom sebi izmiče tepih ispod nogu, što uostalom i ne treba da nas čudi, s obzirom na to koliko se zajebavao u ostatku romana. Za Isusa se tvrdi da je bio kopile, od majke Marije i rimskog gladijatora Pindara, da je imao brata blizanca Tomu, da je kao mali urokljivo pogledao jednog dečaka koji ga je verbalno uvredio pa je ovaj na licu mesta pao na zemlju i ostao oduzet do kraja života. Da je on (a ne car Irod kao što stoji u Bibliji) naručio ubistvo Jovana Krstitelja, što je počinio zilot Petar, i doneo mu glavu njegovu. Da su sva njegova čuda varke i prevare, koje je naučio u Indiji, da nije zaista izdahnuo na krstu već da je zalečio rane i posle pobegao nazad u Indiju, ostavivši sve svoje na cedilu. Da je imao na stotine dece sa raznim ženama, počevši prvo od Marije Magdalene. Ono što treba napomenuti je da u tog i takvog Isusa i dalje vatreno veruje monah Bogumil, i priča kako živi u njemu, u grudima njegovim.

Tezu da je pravi Isusov otac bio Pindar Jovanović je vremenom napustio. Sada zastupa teoriju da je Isus bio Srbin (kao i Leonardo da Vinči) i sin Aleksandra Makedonskog i Kleopatre. Za sebe takođe veruje da će jednog dana dobiti Nobelovu nagradu, što je moguće, pogotovo kad se uzmu u obzir sledeći opisi, dostojni jednog niskobudžetnog pornografskog filma.



Čitav roman sadrži i skrivenu, okultnu dimenziju, koju većina neupućenih ljudi neće ni razumeti. Osim odbrane bogumilske 'vere' promoviše se i povratak (ili ostanak) Srba veri svojih paganskih predaka i obožavanju boga Vida. To je posebno vidljivo kada u jednom poglavlju Sava, Bogumil i njihova pratnja naiđu na jevrejskog kamilovoca Jerolima:

''Taj vođa naš sinajski, Jerolim, izrailjske vere beše, ali mnogo uman i načitan bi za rabotu koju obavljaše. Znanje njegovo beše golemo kako iz filosofije, matematike, astronomije, astrologije, tako i iz Starog i Novog Zaveta i htede sve te nauke u jednu da objedini, a ova se nazivaše Kabala po jevrejski. (...) I još će da me pita: 'Nego vi Srblji imaste li nekog svog Boga starog kao mi Jehovu što imamo?' Odmah rekoh da imamo Boga svog i Vid da se zove. Ovde me Jerolim dočeka: 'E, njega vi da se držite i oko njega svoju nauku jedinstvenu da gradite ako hoćete kao mi Jevreji do kraja sveta da trajete. A Isusa da se manete! Jer što vi Srblji s tim Nazarećaninom imate?''

Ovako Jovanović, samoprozvani razobličavalac Judeomasonerije, promoviše iste te masonske ideale u svojoj knjizi - odbacivanje hrišćanstva i Isusa kao Mesije, klanjanje Svevidećem oku - Horusu što je zapravo globalno (i lažno) pagansko božanstvo (Vid u srpskoj verziji) koje se kroz Novi svetski poredak oživljava i vraća na veliku scenu.

Šta za sam kraj reći za ovog autošovinistu i klevetnika sopstvene rase i vere, koji za Indiju i budizam tvrdi da ih mi nikada nećemo dostići, a mi dobro znamo kako se zapravo živi tamo, i kakvi su stvorovi Indijci i Azijati? Za čoveka koji nesmetano piše a žali se kako je progonjen i nije naišao na razumevanje, a za bilo kakvo slično pisanje bi mu u nekoj neevropskoj zemlji odavno letela glava? Ništa da kažemo, već samo za spas njegove (crne) duše da se pomolimo.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast