Zaboravljeni evrocentrizam - šta je Hegel imao da kaže o Kini

Georg Vilhelm Fridrih Hegel je živeo i stvarao u devetnaestom veku, i kao i ostali pripadnici nemačkog klasičnog idealizma (Kant, Fihte, Šeling i ostali) bio je hrišćanski mislilac koji je insistirao na prisustvu duhovnog u sekularnom svetu, i na određenju čoveka kao nečeg više od životinje koja poseduje samo apetite. U svojim predavanjima o istoriji koja su objedinjena u knjigu Filozofija istorije (Fedonovo izdanje iz 2006, preveo Božidar Zec) on se kritički odnosio prema drugim civilizacijama i narodima, kao i prema samoj Evropi u njenim primitivnim istorijskim stupnjevima. Između ostalog pisao je i o istoriji Kine i njenom položaju na početku devetnaestog veka.


     Kao neko ko je devetnaest meseci živeo i radio u Pekingu bio sam u jedinstvenoj poziciji da se iz prve ruke uverim u stanje stvari u toj zemlji. Kina je danas zemlja u razvoju, međutim ona je takođe zemlja sa velikim brojem problema, od kojih je zagađenje životne sredine i vazduha najočiglednije. Dok sam bio tamo refleksna reakcija kako domaćeg stanovništva tako i stranaca koji tamo rade na prisustvo tih problema bila je da se oni okarakterišu kao pogubna posledica Velike Kulturne Revolucije koju je sproveo Mao Ze Dong u periodu od 1966-1976 (o tome šta se tu dešavalo možete pogledati dokumentarce kojih ima na Jutjubu). Dakle, ovaj odgovor je sličan onom koji ovde u Srbiji ljudi daju, kada sve probleme svaljuju na famozne devedesete. Ja sam bio veoma skeptičan prema takvim olakim kvalifikacijama, a čitajući Hegela definitivno sam shvatio koliko nisu bile na mestu.
     Cilj ovog teksta je da se kroz navođenje citata iz njegove Filozofije istorije nedvosmisleno pokaže kontinuitet izvesnih pojava u Kini, koji se održao kroz pad carstva, Opijumske ratove kao početak moderne istorije zemlje i naravno komunističku revoluciju. Nakon svakog citata daću komentar kako bih pojasnio u kom obliku se opisani fenomen održao i danas.

I - Izražen određenije i primerenije njegovoj predstavi, taj odnos jeste porodica. Jedino na toj moralnoj vezi počiva kineska država, a objektivni porodični pijetet jeste ono što tu državu obeležava. Kinezi znaju da pripadaju porodici i da su u isto vreme sinovi države. U samoj porodici oni nisu ličnosti, jer supstancijalno jedinstvo u kojem se u njoj nalaze jeste krvno srodstvo i prirodna povezanost. Ni u državi oni nisu nezavisne ličnosti, jer u njoj preovlađuje patrijarhalni odnos, a vlada počiva na očinskoj brizi cara, koji sve drži u redu.

Komentar: Po ovom pitanju ništa se nije promenilo, osim što su Komunistička partija i njen predsednik zamenili cara. Sadašnji predsednik države ima nadimak Xi Da Da (tatica Si), on je dobroćudni tatica čitavoj državi od milijardu ljudi. Na mikro nivou, to jest u porodici, ovo je takođe vidljivo. Nezamislivo je bilo kakvo opiranje volji oca i majke, kao i babe i dede. Njihovi zahtevi, makar i očigledno nerazumni i despotski, biće ispunjeni, jer Kinez čak i ako je punoletan prema njima uvek ostaje na moralnom nivou deteta, a poznato je da ono nema etičku nezavisnost.

II - Glavno nastojanje Kineza jeste da imaju dece, koja će ih časno sahraniti, negovati uspomenu na njih posle smrti i ukrašavati grob.

Komentar: Očigledno, to je i dalje glavna motivacija ogromne većine Kineza, čime se jedino može i objasniti mnogoljudnost sa kojom se ni jedna druga zemlja ni izbliza ne može meriti. Uopšte, postoji čitava kultura obožavanja i idolatrije dece, jer dete kao što se vidi najbolje oslikava duhovnu suštinu samih Kineza. Pošto je Kina oduvek bila seljačko društvo, za naporan rad na poljima bilo je potrebno što više ruku, pa samim tim i dece. Deca se posmatraju kao resurs i pomoć roditeljima, pa tu imamo i veliki udeo sebičnosti, jer se ona prave sa praktičnim motivima na umu, a ne dozvoljavaju im se nikakvi lični prohtevi ili svoje ja, ili se to dopušta uz veliko opiranje, i u maloj meri.


III - Iako Kinez sme da ima više žena, ipak je samo jedna od njih domaćica, a deca ostalih žena moraju apsolutno da je poštuju kao majku.

Komentar: Danas je zakonom propisano da se mora imati samo jedna žena, tako da je ovaj običaj samo uslovno preživeo. Naime, danas u Kini postoji fenomen muškaraca sa dve žene i porodice, od kojih je samo prva legalna, a druga se čuva u tajnosti. Naravno, da bi se to održalo potreban je veliki novac pa je to danas 'privilegija' samo najbogatijih.

IV - U Kini imamo carstvo apsolutne jednakosti, a sve postojeće razlike moguće su samo pomoću državne uprave i dostojanstva koje svako može steći da bi u toj upravi zauzeo visok položaj. Pošto u Kini vlada jednakost, a ne sloboda, despotizam je nužan način vladanja. Kod nas su ljudi jednaki samo pred zakonom a jednaki su i u tom pogledu da imaju svojinu; ali oni imaju takođe mnoge interese i posebne povlastice koji moraju da se garantuju ako hoćemo da imamo ono što zovemo slobodom. Međutim, u kineskom carstvu ti posebni interesi nemaju značaja, a vladanje dolazi samo od cara, koji vlada tako što stavlja u pokret hijerarhiju službenika ili mandarina.

Komentar: Komunistička partija ima 88 miliona članova i nju nijedno drugo telo ne kontroliše. Građani se ni za šta ne pitaju pa su u političkom smislu lišeni bilo kakve pozitivne energije da nešto mogu promeniti i mnogi žive u stanju apatije i očaja.


V - Iz svega toga jasno je da je car centar oko kojeg se sve vrti i u koji se sve vraća; od cara dakle zavisi blagostanje zemlje i naroda. ... Ako dakle careva ličnost nije takva, to jest ako nije sasvim moralna, marljiva i, uz zadržano dostojanstvo, puna energije, onda sve popušta, i vlada je potpuno paralisana, prepuštena nemarnosti i samovolji. Jer, ne postoji nikakva druga zakonska vlast niti institucija osim carevog nadzora i upravljanja. Nije to sopstvena savest, sopstvena čast, koja bi službenike nagonila da budu odgovorni, već je to spoljašnja zapovest, poduprta strogim merama.

Komentar: Osim što je sama partija podložna iskvarenosti jer ne mora nikome da polaže račune, i sam birokratski aparat je korumpiran. Nema tog dokumenta ili parčeta papira koje se ne može falsifikovati ili kupiti. Takođe, sami građani, pošto im se ne priznaju nikakve slobode (npr. da se radnici organizuju u sindikate koji bi čuvali njihove interese) masovno krše zakon i ne poštuju propise i na taj način silom uzimaju ono što misle da im je uskraćeno. To se najbolje vidi u brojnim primerima utaje poreza, mnogi Kinezi se otvoreno time hvale i navode to kao prednost u odnosu na Ameriku gde je neplaćanje poreza najveći greh. Prosečni Kinez trenutno zamišlja svoju zemlju kao ekonomski najrazvijeniju na svetu za deset godina, a to se zasniva upravo na kršenju zakona i propisa kako bi se došlo do što brže akumulacije kapitala.

VI - Ako sada pređemo s upravljanja carstvom na pravno stanje, videćemo da se podanici zbog principa patrijarhalne vlade smatraju maloletnicima. Svi odnosi nedvosmisleno su regulisani pravnim normama; slobodno osećanje - moralno stanovište uopšte - time je potpuno uništeno.

Komentar: Prilikom odgoja Kinezi sve dozvoljavaju svojoj deci i tretiraju ih kao centar univerzuma. Nezamislivo je da roditelji tuku decu, umesto toga može se videti kako ona tuku roditelje na ulici a oni samo ćute. Kao posledica toga mnogi od njih razvijaju sociopatske crte ponašanja i moralno ne uvažavaju druge. Nema one griže savesti koja se javlja kod ljudi iz hrišćanske civilizacije, koji se pokaju za nedela pa makar i pred kraj života. U tom pogledu treba obratiti posebnu pažnju na Maovu ženu, koja je do poslednjeg trenutka ostala nepokolebana i odbijala da prizna odgovornost za svoje zločine.

VII - Za Kineze se može reći da su vrlo osetljivi na uvrede i da su po prirodi osvetoljubivi.

Komentar: Najveći strah Kineza je da ispadne smešan u društvu ili da mu se neko otvoreno naruga. Mnogi od njih su zato stegnuti u međuljudskim odnosima i uglavnom ćute, da ne bi rekli nešto pogrešno. Zato je u prosveti jako teško raditi sa takvim učenicima koji profesoru ne pružaju nikakvu povratnu informaciju, a to se dešava čak i sa malom decom u obdaništu, što je posebno poražavajuće. Kada im se samo učini da ih je neko ismejao, bez obzira da li se to stvarno dogodilo, burno reaguju.


VIII - Pošto ne postoji čast i pošto niko nema posebnog prava u odnosu na drugog, preovlađuje svest o poniženosti, koja lako prelazi u svest o pokvarenosti. S tom pokvarenošću povezana je velika imoralnost Kineza. Oni su poznati po tome da varaju gde god mogu; prijatelj vara prijatelja, i niko ne zamera prevarantu ako mu prevara nije uspela ili ako se za nju sazna.

Komentar: Osim što naravno varaju jedni druge i dan danas, i što postoje čitave provincije poznate kao legla prevaranata (Hebei npr.) oni smatraju da imaju pravo da varaju strance, i to pogotovo belce. Morao bih da napišem poseban tekst koji bi obuhvatio samo sve slučajeve kada mi je na prevaru bio uzet novac od taksista, da navedem jedan od primera. Dakle, belci su pogotovo na meti ali sve u svemu varanje ljudi je deo kineske kulture i može se naći u svim sferama društva i biznisa. Da sumiram, to je u potpunosti u skladu sa njihovom idejom očuvanja obraza, koja nema nikakve veze sa onim što mi smatramo čašću i poštenjem.

IX - Budistički sveštenici bave se proricanjem i bajanjem, jer su Kinezi beskrajno sujeverni. Sujeverje počiva na subjektivnoj nesamostalnosti i pretpostavlja suprotnost slobode duha.


Komentar: Postoje i danas tipično kineska sujeverja, koja su dakle specifična samo za njih i nigde se više u svetu ne mogu naći. Moram da navedem jedan primer: Moja trudna kineska koleginica je meni i još jednoj koleginici (iz Rumunije) ispričala kako u Kini žena u poslednjem mesecu trudnoće ne sme da izlazi iz kuće, da bilo šta radi, kao ni da pere zube i kosu, a ni da se kupa. Šokirani, pokušali smo da joj objasnimo da je u pitanju samo sujeverje, i da nema nikakvog stvarnog razloga da to radi. Rekla nam je da ona to vrlo dobro zna, ali da njena svekrva zahteva da tako bude, te da će to i učiniti jer tako mora. Još jedan vrlo čest i rasprostranjen primer sujeverja je izbegavanje baksuznih brojeva kada se obeležavaju spratovi u liftu, poput 4, 13 i drugih.

 Danas je ovakav diskurs kojim se Hegel služi odbačen kao nešto što je pregazilo vreme, kao evrocentrizam i rasizam, i sa stanovišta političke korektnosti se svaki pokušaj kritikovanja azijske, afričke ili bliskoistočne kulture cenzuriše i odbacuje kao šovinizam. Pronalaze se razne, dosada neviđene vrednosti toga sveta. Sama Kina figurira kao buduća svetska sila broj jedan, a njihovi radnici, potpuno obespravljeni i neljudski eksploatisani, važe za najsavršenije moguće radnike, bolje i od robota. Međutim, pošto se prava čoveka sve manje poštuju i na Zapadu, postoji velika mogućnost da kineski model u potpunosti zavlada, pogotovo u Srbiji gde se Kina ovih dana sa svojim investicijama i turistima predstavlja kao Sunce koje će nas sve konačno ogrejati. Današnji zapadni naraštaji ne znaju mnogo o svojoj istoriji i kulturnom nasleđu, oni ne čitaju, njihov pogled na svet je haotičan i smušen, ne znaju u šta da veruju i kome da se okrenu. Za njih je Bog mrtav a ono što ga je zamenilo je vera u neograničene mogućnosti da napunimo svoje novčanike. Sve ostalo može da sačeka.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Hrišćanski misticizam: Majstor Ekhart

Istina o komandantu

Gradovi i himere Jovana Dučića