Krvavi meridijan: Đavolova definicija Boga

Ko vlada ovim svetom? Pragmatično i realistično nastrojen čovek bi rekao državne vođe, centri moći - skriveni ili razotkriveni, geopolitički interesi i ideologije. Međutim, postoji i drugi pogled na samu stvar, koji smatra da takvi odgovori po sebi nisu dovoljni, već da realnost iza spoljašnje koprene skriva mnogo kompleksnije istine, i to vrlo neprijatne. Religija traga za takvim odgovorima koji po svojoj prirodi nadilaze racionalni um, a nalazimo ih i u književnosti, i to onoj najboljoj.


Radnja romana Krvavi meridijan, ili večernje crvenilo na zapadu američkog pisca Kormaka Mekartija dešava se u drugoj polovini devetnaestog veka na jugu Amerike i u Meksiku. Glavni junak je četrnaestogodišnji dečak, bezimen, poznat samo kao the Kid. On veoma rano ostaje bez roditelja, nakon smrti majke od bolesti otac se odaje alkoholu, i on biva prepušten samom sebi i počinje da luta od jedne kaljuge do druge, neprestano ulazeći u besmislene fizičke obračune sa drugima. Na svom putu on dolazi do šatora u kojem jedan sveštenik propoveda prostim ljudima u jednom od mnogih sklepanih gradića tog doba. Jedan čovek počne da optužuje sveštenika za bludne radnje nad decom, i mnoge druge zločine. Sveštenik, užasnut, vrišti 'Eno ga Satana!', međutim rulja u šatoru poveruje optužbama pa sveštenik biva primoran da beži. Kasnije saznamo da je čovek koji je izrekao optužbe poznat kao sudija, to mu je i ime i zanimanje. Okupljeni ga pitaju odakle zna za kriminalca i njegove prljave radnje a on otvoreno kaže da ga je toga dana prvi put u životu video, na veliko oduševljenje svih ostalih koji ga časte pićem. Sudija je potpuno ćelav i ćosav, on nema nijedne dlake na svom telu, uključujući obrve i trepavice. Visok je i impozantno građen, i veoma snažan, sposoban da golim rukama ubije čoveka.



Dečak nastavlja sa svojim lutanjem i nakon nekog vremena se priključi bandi Amerikanaca, improvizovanoj vojsci lovaca na skalpove koji jašu kroz Meksiko i ubijaju sve na svom putu, kako bi sakupili što veći plen. Raspisana je nagrada za svaki indijanski skalp, pošto Indijanci terorišu i ubijaju špansko stanovništvo po celom Meksiku i po tom pitanju roman prati istorijski dokumentovane događaje. Kao svojevrsni antipod romantizovanom Zapadu u filmovima Džona Vejna ova banda jaše od jednog masakra do drugog. Oni prave ogrlice od ušiju ubijenih, i vrlo brzo postaju mnogo gori od bilo kakvih indijanskih plemena čije divljaštvo toliko preziru. Mekartijev stil pisanja obiluje opisima surovih prirodnih uslova, prizora kostiju u prašini, nakaznih ljudskih bića, sakatih ili umno poremećenih, u pravoj južnjačkoj tradiciji pisanja koja akcenat stavlja na uslove u kojima beli čovek gubi svoj razum. Sve to ostavlja vrlo neprijatan utisak i čitati ovaj roman je kao da ste obukli košulju od kostreti.


Brzo postaje očigledno da je spiritus movens ove divlje horde upravo sudija. Njegov lik se dalje razvija u pravcu sofisticiranog čoveka i eksperta za pravo koji govori mnoge jezike, poseduje brojna znanja i bavi se arhiviranjem prirodnih predmeta. On pravi detaljne skice mrtvih insekata i životinja, kao i plemenskog alata. Tom prilikom mi vidimo da on poseduje naučnički um, on želi da objasni i tako prisvoji svaku prirodnu pojavu na koju naiđe. Evo kako on to opisuje:

This is my claim, he said. And yet everywhere upon it are pockets of autonomous life. Autonomous. In order for it to be mine nothing must be permitted to occur upon it save by my dispensation. (...) The man who believes that the secrets of the world are forever hidden lives in mystery and fear. Superstition will drag him down. The rain will erode the deeds of his life. But that man who sets himself the task of singling out the thread of order from the tapestry will by the decision alone have taken charge of the world and it is only by such taking charge that he will effect a way to dictate the terms of his own fate.


 Kako se roman razvija postaje očigledno da su svi ljudi u hordi u vlasti sudije, poput presovanih insekata. Oni nemaju svoju volju, ali toga nisu ni svesni. Tokom jednog od daljih razgovora u kojem učestvuje i Tobin, bivši sveštenik, sudija daje sledeću viziju glavnog dinamičkog procesa ovoga sveta:

Men are born for games. Nothing else. Every child knows that play is nobler than work. He knows too that the worth or merit of a game is not inherent in the game itself but rather in the value of that which is put at hazard. (...) Suppose two men at cards with nothing to wager save their lives. Who has not heard such a tale? A turn of the card. (...) This is the nature of war, whose stake is at once the game and the authority and the justification. Seen so, war is the truest form of divination. It is the testing of one's will and the will of another within that larger will which because it binds them is therefore forced to select. War is the ultimate game because war is at last a forcing of the unity of existence. War is god.


 Jedan od jahača prigovori da onaj ko pobedi u ratu nije moralno opravdan na šta sudija odgovori da je moral ljudska izmišljotina kojom slabi žele da liše moći jake i da ga istorijski zakon opovrgava na svakom koraku.

Roman se dalje nastavlja i on uslovno ima kraj, ali se đavolji ples u njemu opisan zapravo nikada ne okončava, već svojom mahnitošću obuhvata celinu postojanja i izliva se sa stranica hartije.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres