Duhovne vođe srpskog naroda: vladika Nikolaj

Vladika Nikolaj Velimirović (1881-1956) je bio episkop Ohridske i Žičke eparhije, i danas važi za jednog od priznatih svetaca Srpske pravoslavne crkve. Školovao se u Nemačkoj, Švajcarskoj i Engleskoj i upoznavši se iz prve ruke sa tekovinama moderne zapadne civilizacije prezreo je njen materijalizam i antihrišćanski duh, pozivajući Srbe na to da se drže svojih tradicionalnih vrednosti. Nakon Drugog svetskog rata i dolaska komunista na vlast bio je primoran da napusti zemlju kao navodni kolaboracionista, iako je tokom rata bio zatvoren u koncentracioni logor Dahau zbog pružanja podrške martovskom puču kojim je poništen pakt sa Nemačkom. Do danas osporavan od strane antinacionalista i autošovinista zbog stravičnog greha konzervativizma i tradicionalizma kao i skepse prema zapadnoj kulturi i civilizaciji, Velimirović ostaje kontroverzna figura - za prave Srbe i pravoslavce on je jedan sjajan duhovnik i propovednik autentičnog duha pravoslavlja, za one gorepomenute idealna meta za ocrnjivanje sopstvenog (zapravo odavno bivšeg) naroda.


Molitve na jezeru su pisane na Ohridskom jezeru u periodu od 1921. do 1922. godine i sastoje se od stotinu poglavlja. Iznad svih ostalih sredstava samopomoći za vernika stoji molitva, njome on postiže približavanje Bogu i nakon nje se oseća očišćeno i blaženo. Ona je za jednog duhovnog pastira kao što je Velimirović prilika i da opomene svoje stado i navede ga na pravi put. Evo nekoliko odlomaka:

Na kolena, plemena i narodi, pred veličanstvom Božjim. Padate hitro na kolena pred svojim harambašama, a oklevate pasti pred noge Svemogućega!
Velite: zar će nas ovako malene kazniti Gospod? Da nas je stvorio većim i snažnijim, pa da nas i kažnjava! A ovako, gle, jedva smo nešto viši od trnovog žbunja ukraj druma prema hučnoj vasioni oko nas, a ti nam pretiš kaznom nesrazmerno Većeg od nas?
Bezumnici! Kad vas vaše harambaše pozivaju na zlo od kog se i vasiona zatrese, onda ne govorite da ste suviše maleni. Samo se za svetla dela izgovarate malenkošću i slabošću.

Kajem se za sve čovekoubice, što ubijaju tuđ život, da bi svoj sačuvali. Oprosti im, Mnogomilostivi, jer ne znaju šta rade. Jer ne znaju, da nema dva života u vasioni no jedan, i da nema dva čoveka no jedan. Ah, kako su mrtvi oni, koji odseku pola srca!
Za sve pljačkaše braće svoje i gomilare nepotrebnog bogatstva plačem i uzdišem, jer dušu svoju sahraniše, i nemaju s čim preda Te izići.
Za sve pijane i proždrljive plačem i uzdišem, jer postaše sluge slugu svojih.
Za sve brakolomne kajem se, jer proneveriše poverenje Duha Svetoga koji ih izabra da kroz njih život novi zida. A oni službu životu okretoše na rušenje života.

Pogleda Otac s Nebesa i vide me sva u ranama od nepravde ljudske, i reče: ne sveti se.
Kome da se svetim, Gospode? Povorci stada, što ide na zaklanje?
Sveti li se lekar bolesnicima, što ga sa samrtničke postelje ruže? (...) Sveti li se učitelj nepismenoj deci, što ne znaju čitati?
Večnost mi je svedok, da svi oni što su brzi na osvetu, spori su u čitanju i razumevanju njenih tajni.
Vreme mi je svedok, da svi oni što su se svetili, gomilali su otrov u sebe, i otrovom izbrisali sebe iz knjige živih.
Čime se hvalite, osvetnici, pred protivnicima svojim, ako ne time, što vi možete ponoviti njihovo zlo. Ne kazujete li time: i mi nismo bolji od vas?

Vladika takođe pripoveda o potrebi da se prevaziđe sopstveni ego i da se prigrli svest o tome da smo ništa, kako bismo se oslobodili sebe i robovanja egoizmu. On takođe kritikuje ideologiju oko za oko čiji rezultat može biti samo svet slepih. U knjizi Misli o dobru i zlu on nastavlja sa svojim učenjem, ovoga puta ne u obliku molitve već kratkih ogleda o raznim temama:

Slabić

Zločin je slabost, a ne snaga. Zločinac je slabić, a ne junak.
Zato smatraj svoga zlotvora uvek kao slabijeg od sebe, pa kao što se ne svetiš slabom detetu, ne sveti se ni zlotvoru. Jer on nije zlotvor po snazi, nego po slabosti.
Tim načinom gomilaćeš snagu u sebe i bićeš kao more, koje se ne izliva da potopi svakoga derana, što se u nj baca kamenom.

Iščeznuće

Najveći ćeš biti onda, kada sebe mišlju pretvoriš u ništa;
kada se duhom uzdigneš do Duha beskrajnoga i bezdanoga i posmatraš sebe iz visine, iz daljine, kao jedan objekat, isto onako objektivno kao što sada, iz tela posmatraš sve ostale objekte oko sebe;
kada iz te visine, daljine, pogledaš na sebe kao na umrla, kao u prah razvejana, iščezla, i osetiš sva ostala tela - sva i svačija - kao i svoja;
kada se uživiš u Besmrtnost i Život, te sagledaš ništavni i uzaludni posao smrti i sagledaš samu smrt u prošlosti, velim u prošlosti, no bez sadašnjosti i budućnosti.
Tada će ti smrt, što neprestano preti da ti odnese telo, biti ne više strašna od vetra, što preti da ti odnese šešir.
Jer ćeš tada znati, da duša tvoja može biti bez tela kao i glava bez šešira.


Sebičnost i heroizam

Budi nepoverljiv prema teorijama i razgovorima o zakonu sebičnosti. Ne postoji nikakav zakon sebičnosti. Bog je prisutan u vasioni i ljudi su Božji soj.
Čovek koji skoči u vodu da spase davljenika jednim potezom uništava teorije takve i ućutkuje takve razgovore.

Jednakost

Bog nije Bog jednakosti, no Bog ljubavi.
Jednakost bi isključila svu pravdu i svu ljubav - isključila bi sav moral. Ljubi li muž ženu svoju zbog jednakosti? I majka ljubi li dete svoje zbog jednakosti? I prijatelj ljubi li prijatelja zbog jednakosti? Nejednakost je osnov pravde i podstrekač ljubavi. Dok traje ljubav, niko ne zna za jednakost. Dok caruje pravda, niko ne govori o jednakosti. Kad se izgubi ljubav, ljudi govore o pravdi i misle o jednakosti. Kad s ljubavlju iščezne i pravda, ljudi govore o jednakosti i misle o nemoralu.
To jest, kad iščezne moral zamenjuje ga nemoral.
Iz groba ljubavi niče pravda, iz groba pravde niče jednakost.

Prirodni zakoni

Nikada se nije toliko govorilo o prirodnim zakonima kao u moderno vreme i nikada se ljudi nisu osećali toliko robovi tih zakona kao u moderno vreme. Česte revolucije i ratovi - dokaz rečenog - jesu kao provaljeni čirevi pod pritiskom čeličnih obručeva. Česte revolucije i ratovi i zločini i samoubistva, najjasniji su demant svih modernih oracija o slobodi i napretku.
Nikad se nije toliko propovedalo poštovanje prirodnih zakona kao u moderno doba. No zašto se niko ne usudi propovedati ljubav prema prirodnim zakonima? Zato, što bi svi ljudi osećali odvratnost prema takvoj propovedi. A duhovni ljudi znaju, da su prirodni zakoni samo sluge večite ljubavi, i da je čovek viši od prirodnih zakona.
Ma koliko da se poštovanje smatra vrlinom, ono je ipak vrlina niža od ljubavi. Pa kada se ova niža vrlina zahteva za jedan tako veliki predmet kao što su zakoni prirode, onda gde je i koliki li je tek predmet najviše vrline, ljubavi? Predmet ljubavi je tamo gde zakoni gube svoju moć i odakle dobijaju svoju moć.

Intelektualnost

Intelektualno razviće jednog čoveka je najlakše, najbrže i - ako je odvojeno od istovremenog uzvišenja uma, očišćenja srca i duše - najopasnije.
Ono je najlakše zato što zavisi samo od množine čulnih utisaka i razumne klasifikacije i kombinacije istih. Za razviće svoga intelekta mi imamo pet čula, a za razviće ostale tri četvrti čoveka imamo Jevanđelja. Da bismo postali intelektualci za to nam služe hiljade učitelja a da bismo postali potpuni ljudi za to nam stoji na usluzi samo - Hristos.
Reći: Ja sam intelektualac - znači isto što i reći: Ja sam četvrtina čoveka.
Otuda je ime ''intelektualac'' jedno nečovečno ime i jedna optužba sebe samog.

Vera u život

Posvednevno ljudi žive i opšte među sobom više verom nego ičim drugim.
U gostionici čovek ruča s verom, da u jelu nije otrov; spava u postelji s verom, da u jastuku nisu škorpije; prima na pijaci banknotu s verom, da nije lažna; kupuje u dućanu šibicu s verom, da nije vlažna; najmljuje kočije s verom, da će ga kočijaš odvesti tamo kuda treba; putuje železnicom s verom, da je vozovođa normalan čovek i da ne misli na samoubistvo. Težak seje žito s verom, da će seme nići. Čobanin goni stado u pašnjak s verom, da trava u njemu nije preko noći usahla. Žena žuri s krčagom na izvor s verom, da iz njega voda još teče. Škola počiva na veri učenika u učitelja. Država počiva na veri građana u građane i vlast. Brak postoji na veri u dobronamernosti obe strane. Prijateljstvo postoji na veri u iskrenost obe strane.
Preko 50% našeg zemaljskog života i opštenja s ljudima i s prirodom, osnovano je na veri. 50% našeg najpozitivnijeg znanja jeste čista vera.

Sloboda

Hoćeš li slobodu, onda pokušaj prvo osloboditi se sebe samog. Ako je u pogledu znanja važilo kao vrhovno pravilo: poznaj sebe samog - to u pogledu morala važi kao vrhovno pravilo: oslobodi se sebe samog!
Hoćeš li da dođeš do slobode revolucijom, onda podigni revoluciju prvo protiv sebe samog i uvidećeš da su sve druge revolucije izlišne.
Hoćeš li da dođeš do slobode ratom, onda povedi prvo rat protiv sebe samog, pa ako ovaj rat uspešno okončaš, uvidećeš da su svi drugi ratovi suvišni.
Veliš da hoćeš slobodu? Onda moraš stati uz Boga protiv sebe i protiv sveta. Prvo protiv sebe, jer u tebi je i glavno bojište protiv sveta. Ako pobediš svet tu, u sebi, na glavnom bojištu, pobedio si ga na svim linijama. Ako ga pak pobediš na svim linijama, a ne pobediš ga u sebi, on će ostati nepobeđen u svojoj glavnoj tvrđavi.
Ako ne pobediš sebe, ti ćeš prema svim ostalim naporima uspeti jedino da uskačeš iz jedne tamnice u drugu, iz jednog kaveza u drugi. Sloboda društvena i sloboda nacionalna, i sloboda državna i sloboda internacionalna, bez oslobođenja od sebe samog, samo su zavodljiva i lažljiva imena raznih tamnica, raznolikih kaveza.
Oslobodi se sebe samog i bićeš van svih tamnica i svih kaveza.


Ovako je govorio vladika Nikolaj, o ovim i mnogim drugim stvarima - ko ima uši da čuje nek čuje, i ko ima oči da čita nek pročita.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres