Isidorino vjeruju

Isidora Sekulić (1877-1958) je bila srpska književnica, akademičarka i prva žena članica Srpske akademije nauka i umetnosti. Važila je za najumniju Srpkinju svoga vremena. Koliko god da se svojim životom i radom istakla i pozicionirala kao uzor svim ženama sa akademskim i naučničkim ambicijama, što je pre više od sto godina u velikoj meri nailazilo na otpor u konzervativnim krugovima, toliko je bivala i napadana ili nerazumevana od okoline. Poznata je oštra ocena o njenom radu od strane Jovana Skerlića, koji je u to vreme vedrio i oblačio na srpskoj književnoj sceni, mada, ruku na srce, bolje od nje kod Skerlića nisu prolazili ni drugi naši pisci, npr. Vladislav Petković Dis.


U svom romanu Đakon bogorodičine crkve Sekulićeva nam predočava interesantnu priču o mladoj Ani Nedićevoj, pobožnoj devojci koja u jednoj neimenovanoj srpskoj varoši svake nedelje odlazi u crkvu na bogosluženje i takođe, budući vrlo talentovana muzičarka, učestvuje u radu crkvenog hora. Ona je neudata i bez udvarača, što je čini metom čaršijskog ogovaranja. Njen život se menja kada u Bogorodičinu crkvu stigne mladi kaluđer Irinej prema kojem ona vremenom oseti ljubav. Isprva veoma stidljivo, sa izbegavanjem direktnog kontakta a kamoli razgovora, ovo dvoje mladih ljudi počinju u sebi gajiti čistu duhovnu ljubav pod očinskim zagrljajem Boga i crkve. Njihov odnos naravno nije bez teškoća i kroz njegov razvoj i dijalektiku spisateljica istražuje životne teme kao što su ljubav, duhovnost, čistota i odanost idealima.


Vremenom se razvije i ljubavni trougao između Ane, Irineja i doktora Paškovića. Junakinja je rastrzana između autentičnog osećanja ljubavi koja je neostvarljiva u potpunosti i razumnog i prizemnog okretanja onome što je izvodljivo i realno kroz udaju za dobrostojećeg doktora. Rastrzana nedoumicama Ana zapada i u stanje ostrašćenosti u kojem je savlađuju želje i strasti: 'Moj, samo moj mora biti! Mora me voleti slepo, mora mi dati sav svoj život i svu dušu, mora me služiti, mora u lance ići, ako ja tako hoću!... A on? On drugo nešto više voli od mene, on me otiskuje, beži ispred mene, savlađuje i kao suvi štap krha živu ljubav, otima mi poljubac, moj poljubac, moju slast, moje dobro, jer on ništa nema što nije moje, on je sav, sav moj! I ja ću ga savladati kao slamku, njega, koji se usudio da savlada poljubac ljubavi moje, da ga obezvredi i uvredi, i da mene ostavi, da pored mene prođe, i da ode dalje, dalje od mene!'

Uprkos veoma dobrom smislu za ispitivanje životnih dilema i nedoumica, kao što vidimo na ovom primeru demonski jake posesivnosti i one iste zavedenosti koja je Evu nagnala da ubiranjem jabuke i sebe i Adama u ponor pošalje, sam roman Sekulićeva završava nečim što liči na prilično neubedljiv srećan kraj a zapravo sve ostavlja nerešeno i otvoreno.


Stvari su malo jasnije u pripoveci Ka istom cilju, o dvojici vršnjaka i školskih drugova, Stanku i Koji, koji postaju popovi u dve različite parohije. Dva različita karaktera, Kojin veseliji i bliži narodnom osećanju, Stankov pesimističan i suvo školski, ova dva druga različito reaguju na burna dešavanja pre i tokom Prvog svetskog rata. Koja biva zatvoren s obzirom na otvoreno zauzimanje za srpsku nacionalnu stvar dok se Stanko drži po strani i u milosti je kod austrougarskih vlasti. Kako vreme prolazi Kojina nepokolebljiva vera i vatreni patriotizam dovode do njegove propasti, i on umire dotučen vestima o slomu srpske vojske i prolasku kroz Albaniju. Stanko, ni izbliza toliko jake vere, za to vreme oseća krivicu zbog svoje pasivnosti. Kod njega se sve menja susretom sa jednim srpskim seljakom koji je osuđen na smrt. Iako na različit način, oba popa ipak završavaju na istoj egzistencijalnoj poziciji, uz svoj narod i veru uprkos posledicama po život i blagostanje.


Smisao srpskog zaveta je veoma jasno definisan u pripoveci Jedna noć na slovenskom jugu, kroz reči koje deda upućuje svom unuku Ozrenu, čiji je otac, dedin sin, tragično otišao na front da se bori na strani Austrije protiv sopstvene srpske braće. Narodni zavet i institucija vojvođanske Matice srpske su lepo objašnjene kroz sledeće: ''Oni (narodni dobrotvori) se zovu svaki svojim imenom, kao i ja i ti, i ti ćeš naučiti njihova imena kad odrasteš. A narodnim dobrotvorima mi ih zovemo zato što su dobro tvorili, dobro radili. A evo šta su dobro radili. Bilo je među njima prostih zanatlija, koji su se mučili, i paru po paru štedeli; bilo je trgovaca, kojima je posao dobro išao, te su mnogo zaradili; bilo je, naposletku, velikaša i bogataša, koji su bogatstvo od očeva nasledili. Ali svi oni, vidiš, nisu taj novac trošili na uživanja i na sebe, nego su svoje porodice izdržavali skromno, a novac su, pred smrt svoju, predali svome narodu, svima Srbima zajedno. A dali su ga zato, da se srpska sirotinja ne pošvabljuje i ne pomađaruje. Nego da se od srpskog novca školuje ili zanatu uči; a kad ta deca postanu ljudi, onda da za Srpstvo rade, i da srpsko ime i obraz čuvaju. Zamisli sada koliko su bili dobri i plemeniti ti ljudi, koji se celog veka radovali što će od njihovog novca videti korist mladići koje oni nisu poznavali, koji se onda još nisu ni rodili, i koji žive mnogo godina posle smrti tih rodoljuba... Ali ti sad nemoj misliti da je Narodni zavet ta gomila novca koju su dobrotvori ostavili. Ne, Narodni zavet je dobrota i ljubav njihova za svoj rod, i Narodni zavet su svete njihove reči koje su na smrti izgovorili: Eto vam novac, trošite ga za sreću i dobro svoje dece, ali - dedin glas je treptao - s tim, da ime srpsko poštujete, da Srpstvo od tuđina branite, i da za dobro naroda date, ako ustreba, sve, i živote svoje, i živote dece vaše...'


U kasnijoj tragičnoj sceni otac petogodišnjeg Ozrena gine na bojnom polju, i na samrti biva zagrljen od svog srpskog brata sa neprijateljske strane, što je slika i prilika onoga što se i sto godina nakon Prvog svetskog rata dešavalo na ovim prostorima, samo pod drugačijim uslovima i imenima. Pokazavši vanredan smisao za autentičnu narodnu duhovnost i rodoljublje, kao i za dočaravanje karaktera i životnih sudbina ljudi sa Balkana, Isidora Sekulićeva je nedvosmisleno zaslužila svoje mesto u panteonu velikana srpske književnosti.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres