Četvrta politička teorija

Aleksandar Dugin (rođen 1962) je ruski politički analitičar i filozof, danas najpoznatiji po kritici unipolarnosti u svetskoj geopolitici, protiveći se ulozi Amerike kao svetskog policajca, i on se, sledstveno tome, implicitno postavlja kao Putinov apologeta. Ponikao u Sovjetskom Savezu, bio je filozofski obrazovan u marksističkoj školi a kasnije je postao osnivač Nacionalne boljševičke partije i Evroazijske partije. Nedavno je u Beogradu bio gost na jednoj tribini gde je održao predavanje o svojoj četvrtoj političkoj teoriji, što je i naslov njegove knjige u kojoj pomenutu teoriju obrazlaže.


Dugin polazi od postavke o trima dominantnim političkim teorijama devetnaestog i dvadesetog veka a to su:

1. Liberalizam
2. Komunizam (socijalizam)
3. Nacional-socijalizam/Fašizam

Treća i najmlađa teorija je poražena u Drugom svetskom ratu a druga, komunizam, padom Sovjetskog Saveza. Pokazalo se da je istorijski pobednik liberalizam, koji se postavlja kao univerzalni princip koji treba da važi na svakom pedlju zemaljske kugle, sa tendencijom formiranja svetske vlade. Dugin se ovome međutim protivi. Za njega su ideje liberalizma skopčane sa vrlo specifičnim geografskim podnebljem, a to je anglosaksonski svet, i svaki pokušaj nametanja tih vrednosti ostatku sveta treba smatrati nasiljem, koje u sebi takođe nosi impliciranu rasističku komponentu: svi narodi koji nisu dostigli onaj stepen razvoja demokratske države kao što je to u Zapadnoj Evropi i Americi ima da se smatraju varvarima ili nemoralnima.

U borbi protiv ovakvog postavljanja stvari Dugin se upušta u detaljnu kritiku sve tri političke teorije i to je i najbolji deo knjige, baziran na konkretnim primerima, i kritici ideja modernosti i današnje postmoderne dekadencije. U savremenim visoko razvijenim društvima postoji hiperprodukcija, stvara se mnogo više nego što može da se potroši pa dolazi do tzv. viška kapitala (ili deponije đubreta koje treba da bude reciklirano) što je suprotno načinu razmišljanja predmodernih agrarnih društava. U tim starim društvima ljudi su imali ciklični mentalitet i za njih je svako premašivanje onoga što je neophodno za život smatrano tragedijom te su te viškove (žita, voća ili povrća) ritualno uništavali kako bi se oslobodili nečega što su bukvalno smatrali pretnjom za opstanak zajednice. Njima je bila potpuno strana moderna prosvetiteljska ideja neprestanog progresa i uvećavanja jer je ona na kraju krajeva nespojiva sa životom. Život ima svoj prirodan tok, razviće i neumitno opadanje, dok se svako preterivanje smatra kobnim (premašivanje zlatne sredine u staroj Grčkoj) i biće na ovaj ili onaj način kažnjeno.


Pozivajući se na gubitak identiteta ruskog naroda u antinacionalistički nastrojenom periodu komunističke vladavine Dugin se zalaže za okretanje tradiciji i iskonskim ruskim vrednostima. Međutim, u svojoj kritici ideja liberalizma i američke hegemonije on takođe poseže za subverzivnim elementima danas prisutnim na Zapadu i oličenim u transrodnom i transhumanom pokretu. Dakle ono što zapadni tradicionalisti i (paleo)konzervativci, uglavnom okupljeni oko Donalda Trampa, danas iz sve snage kritikuju i hoće da potisnu - a to su ideje razularene socijalne pravde, preraspodele bogatstva i potpunog brisanja razlika između polova, Dugin svojski prihvata (dosta licemerno, reklo bi se) jer se time samo dodatno potkopava američka imperijalistička moć. Naravno, ne treba ni napominjati da se tako stvara jedan filozofski i idejni paprikaš, pravi galimatijas potpuno nespojivih koncepata međusobno slepljenih verbalnom gimnastikom.


Kako je došlo do toga Dugin nam objašnjava kroz filozofsku zaleđinu svoje teorije, a to je oslanjanje na ideje Martina Hajdegera. Po njemu zapadna civilizacija propada jer su uzdrmani temelji Logosa, što je učenje direktno preuzeto od Ničea: ''Moderna evropska civilizacija je počela sa konceptom logosa i logičkog uređenja bića. Nakon više od dve hiljade godina, ovaj koncept je potpuno potrošen. Svi potencijali i principi ovakvog logocentričnog načina razmišljanja su do sada temeljno ispitani, raskrinkani i napušteni od strane filozofa. (...) Evropska filozofija je bila zasnovana na logocentričnom principu koji korespondira principu isključivanja, diferencijacije, grčkom diaeresis. Sve to se odnosi na strogo muški stav i reflektuje patrijarhalno, autoritativno, vertikalno i hijerarhijsko uređenje bića i znanja. (...) Danas je sva ova logocentrična filozofija došla do svog kraja i mi moramo razmotriti drugi put za misao, ne na logocentričan, falocentričan, hijerarhijski i ekskluzivistički način.''


Po Hajdegeru sve bolesti i raspadanja moderne civilizacije i društva su upravo posledica logosa kao suprotstavljanja haosu, one su upisane u njega od samog početka i vremenom se moraju ispoljiti na ovaj ili onaj način. Za njega, a i Dugina, rešenje je u radikalnom vraćanju unazad i zasnivanju novih čvrstih temelja na drugim principima, na nekakvom novom muškom logosu koji se drugačije odnosi sa ženskim haosom, koji je sa njime u nekakvom odnosu reciprociteta a ne ekskluzivnosti i potiskivanja. To se ispoljava i kroz tolerantan i otvoren odnos prema drugim civilizacijama i kulturama. Pitanje je samo koliko je ovakvo postavljanje stvari valjano a koliko tendenciozno i ideološki iskrivljeno. Prosto je netačno da je zapadna, muška kultura, zasnovana na logosu, jedina koja druge smatra varvarskim ili ih posmatra i vrednuje sa svoga stanovišta. To je vrlo prisutno i u kineskoj, arapskoj i drugim civilizacijama. Merenje drugih svojim aršinom, uz određenu meru uzajamnog respekta, prosto je neizbežna posledica imanja kulture i identiteta. Izbacivanje objektivnog upoređenja dostignuća različitih civilizacija kroz prozor, samo uz obrazloženje da smo svi mi različiti i podjednako prihvatljivi, prosto je neozbiljno i niko ga se uostalom ni ne pridržava, osim naravno filozofa, pisaca i uopšte ljudi iz kabineta, odvojenih od života, i sa vrlo određenom misijom.


Ono što je takođe interesantno kod Duginove četvrte političke teorije jeste to da, nakon što je vrlo detaljno analizirao prve tri, kao i sve druge aspekte i ispoljavanja modernih i postmodernih filozofija, politika i društvenih fenomena, on uopšte ne daje bilo kakav set pravila ili smernica. On na više mesta prosto ističe kako je njegova teorija zapravo 'poziv' na debatu i razgovor, dok sa svoje strane ostaje u nedefinisanim i maglovitim prostorima aluzija, podrazumevanja i namigivanja. O tome šta konkretno treba učiniti protiv američkog Levijatana i Velikog Sotone on nam ne kaže maltene NIŠTA. O tome će verovatno da brinu baćuška Putin i njegovi udbaši.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres