Najveći srpski mučenik dvadesetog veka

Redakcija časopisa Pogledi jedna je od retkih u Srbiji koja se od svog osnivanja 1982. godine u Kragujevcu bavila borbom za istorijsku istinu povodom Drugog svetskog rata, koja je decenijama prikrivana i krivotvorena od strane istorijskih pobednika. Otvaranjem starih arhiva i pronalaženjem do tada nepoznatih dokumenata o četničkom pokretu, ona je marljivim radom podizala svest u narodu, kojem je zvanična propaganda putem televizije i drugih glasila ispirala mozak. U tom pogledu knjiga naslovljena General Draža Mihailović, sa opštom istorijom četničkog pokreta, autora Miloslava Samardžića, rezultat je ovog napora.


Dragoljub Draža Mihailović je rođen 27. aprila 1893. godine u Ivanjici. Završio je Drugu beogradsku gimnaziju a potom i Vojnu akademiju. Učestvovao je u svim srpskim ratovima dvadesetog veka -  Prvom i Drugom Balkanskom ratu, Prvom Svetskom ratu (u kojem je prošao kroz albansku golgotu) i konačno, Drugom svetskom ratu. Bio je poznat po progresivnim vojnim teorijama i kritici zastarele vojničke tehnologije naše države onoga vremena, koja je bila zaostala u svakom pogledu za Nemačkom. Iz tih njegovih razmišljanja razvila se gerilska škola ratovanja koja je bila osnova delovanja Ravnogorskog pokreta koji je Draža pokrenuo nakon sloma redovne jugoslovenske vojske posle aprilskog bombardovanja, i svega desetak dana otpora koji je usledio. Sa svojim četničkim odredima bio je jedan od najpopularnijih vođa pokreta otpora u svetu, slavljen u Francuskoj, Engleskoj i Sjedinjenim Državama (u kojima je snimljen i čitav film nazvan Četnici). Predsednik jugoslovenske vlade u izbeglištvu, Slobodan Jovanović, imenovao ga je za vojnog ministra tokom nemačke okupacije. Slobodno se može reći da su u redovima njegovih četa bili najbolji izdanci herojskog sloja srpskog naroda, širom Šumadije, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Crne Gore, Krajine srpske, ali i Hrvatske i Slovenije. U najpoznatije vojvode koji su se tada borili protiv Nemaca spadaju pukovnici Dragutin Keserović i Dragoslav Račić, potpukovnik Nikola Kalabić, vojvoda Momčilo Đujić (sveštenik SPC pre rata) i mnogi drugi...

                                                                         (Nikola Kalabić)

Da bi se bolje razumeli događaji u Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata treba se vratiti u prošlost, do oktobra 1917. godine. Tada je u Rusiji izvršena boljševička revolucija, potpomognuta stranim kapitalom (bankarske porodice Vol Strita, Rokfeleri i Rotšildi) kao i od strane pruskog kajzera Vilhelma Drugog kome je bilo stalo da se Rusija ukloni sa fronta tokom Prvog svetskog rata. U prevratu koji je usledio svrgnuta je sa prestola dinastija Romanovih. Car Nikolaj II i njegova porodica, uključujući njegovog sina, četrnaestogodišnjeg Alekseja, brutalno su iskasapljeni (to je isti onaj car na čiju su intervenciju poslati brodovi po naše ranjenike u Grčku, nakon što su ostali saveznici odbili to da učine). Na vlast su došli boljševici predvođeni Lenjinom koji su zaveli ateističko državno uređenje i pokrenuli brojne agrarne i industrijske reforme čime se za sva vremena izmenila slika ruske države i naroda. Sovjetski savez je takođe bio prva zemlja u istoriji koja je legalizovala abortus - posledica te mere je da se danas u Rusiji na godišnjem nivou izvrši sedam miliona abortusa. Takođe, pod Hruščovom je broj crkava u čitavoj Rusiji smanjen sa 22000 na svega 7000 u periodu između 1959. i 1965. Kao rezultat te antireligijske kampanje danas se u Rusiji svega 41% ljudi izjašnjavaju kao hrišćani čime se svaka priča o nekakvoj pravoslavnoj zemlji pokazuje kao smešna i netačna.


Ono što su Sovjeti takođe radili je nasilno širenje komunističke ideologije po celom svetu i organizovanje revolucija čiji je cilj bio da nasilno svrgnu postojeće, demokratski izabrane režime. To je bio zadatak i Komunističke partije Jugoslavije, koja je bila zabranjena sve do Drugog svetskog rata, a između ostalog je u svom listu Proleter izrazila podršku ustaškom pokretu u Hrvatskoj. Kako su otpočeli teški dani za našu zemlju posle okupacije Nemaca, tako su i oni krenuli u borbu za vlast, koja ih je jedino i interesovala. Dok su četnici Draže Mihailovića vršili sitne sabotaže i uglavnom nastojali da ostvare logističke uslove za podizanje ustanka onoga momenta kada savezničke vojske budu ušle u zemlju (potpuni ustanak usledio je ipak 1941), dotle su partizani namerno provocirali odmazde Nemaca i ubijanje civila kako bi u narodu stvorili revolucionarno vrenje. Budući najobičnija skupina bandita i ološa (njihovi redovi su popunjavani bivšim robijašima, prostitutkama, ciganskim bandama i uopšte lumpenproletarijatom) oni su osnivali svoje sovjetske republike, kao što je čuvena Užička. Upadom u Užice oni su takođe opljačkali trezor Narodne banke odakle su uzeli dvadeset miliona dinara. Ubijali su sve viđenije građane u mestima po Hercegovini i Crnoj Gori, navodne buržuje koji su morali biti uklonjeni kako bi se zasnovalo novo društvo. U Crnoj Gori su pobili 2000 civila i bacili ih u jame što je dovelo do neviđenog odijuma crnogorskog naroda na njih i pobune kako bi se došlo do krvne osvete. Mnogi su za njih rekli da su bili gori i od ustaša, a pošto se zna da su ustaše pobile (po zvaničnoj verziji) 120000 Srba u Jasenovcu, i da je još 400000 Srba moralo da izbegne iz NDH, to dosta govori o narodnoj mržnji prema njima.






U početnim danima rata četnici su pokušali da sarađuju sa partizanima i organizovali su zajedničke akcije protiv Nemaca. Međutim, u napadima na Šabac, Valjevo i Kraljevo partizanske brigade su imale identičnu perfidnu taktiku - sačekali bi da četnici prvi krenu i oslobode mesto a potom se tek pojavljivali i zasnivali svoje političke komitete, kao da su se sami izborili za 'plen'. Nakon nekoliko takvih ispada četnički komandanti su shvatili da su ih partizani izdali i rekli su da će ih pobiti budu li ih opet videli. Identičnu taktiku koristili su i sovjetski vojnici kada su 1944. ušli u zemlju. Oni bi uz saradnju sa četnicima i engleskim vojnicima oslobodili neki grad, potom se sat vremena veselili i grlili s njima da bi ih potom hapsili. Takve perfidije, uz ubijanje nevinih civila, doveli su do građanskog rata između njih i legalne vojske četnika, koji je trajao paralelno sa borbom protiv Nemaca. Treba napomenuti i da se Tito, čovek poslat iz Kominterne da predvodi revoluciju, tri puta sastajao sa Dražom i da je Čiča (kako je u narodu popularno bio zvan), na vest da je jedan njegov podređeni bez njegovog znanja minirao most kojim je Tito trebalo da prođe i da samo čeka Dražino zeleno svetlo da ga digne u vazduh i tako likvidira, rekao da to ne čini jer je on Tita pozvao u štab dajući mu svoju časnu oficirsku reč da mu se ništa neće dogoditi. Naravno, znajući šta se posle dogodilo ne možemo a da ne pomislimo na slične postupke Starkovih iz romana Džordža Martina, ali i na njihove tužne sudbine koje bi ih obično snašle u sudaru sa ljudima koji nemaju ni traga od njihove časti i skrupula.

Ono što je presudilo da u ovom građanskom ratu na kraju prevagu odnesu partizani, iako su tokom čitavog toka rata imali manje vojnika koje su uglavnom silom regrutovali, a i odijum velike većine naroda protiv sebe, svakako je izdaja Vinstona Čerčila koji se sa Staljinom dogovorio o predaji Jugoslavije komunistima, a zatim svojim obaveštajcima na terenu naložio da šalju oružje i novčanu pomoć partizanima. Bio je to zaokret od 180 stepeni čime se pljunulo na sve dotadašnje vojne uspehe četnika, a pogotovo na njihovo sabotiranje dotoka namirnica i motornih vozila na front u Severnoj Africi, što je bio jedan od presudnih faktora za uspeh saveznika u tom delu sveta. Konstantno kubureći sa nedostatkom municije, pri čemu su čitave čete bile potpuno bose, četnici su ipak nastavljali borbu koristeći uglavnom noževe odakle su i došle priče o njima kao koljačima. U narodu je pogotovo zavladao očaj kada je nesretni kralj Petar II, tek napunivši osamnaest godina, izmanipulisan i ucenjen od strane Čerčila u Londonu, radiom javio da se narod pokori vlasti Tita i njegovih partizana, time zadavši jedan od najbolnijih udaraca u srce Draži i njegovoj vojsci, koji su se sve vreme borili za njega.

                                                    (Momčilo Đujić sa svojim odredom)

Uprkos izdaji saveznika, srpski narod se nije predavao i u čitavoj Srbiji, sa istočne strane Drine, vršene su pripreme za borbu protiv komunista koji su dolazili iz pravca Bosne. Znajući za njihove zverske zločine, po svojoj prirodi maltene identične onim ustaškim, kao i to da su mnoge ustaše, kako Hrvati tako i muslimani i Slovenci, stupili u partizanske redove kako bi izbegli da odgovaraju za zločine u NDH, pritom i za njihove namere da celu Srbiju podvrgnu ludačkim reformama (u svojoj suštini potpuno antisrpskim), čitava srpska država se spremala za njihov otpor. Ono što je usledilo je čuveno savezničko bombardovanje kojim se neposlušni srpski element dovodio u red, i tokom kojeg su čitavi gradovi sravnjivani sa zemljom. Pomenuli smo da je Crna Gora bila jedno od najvećih žarišta antikomunizma zbog počinjenih zločina. To je dovelo do toga da grad Podgorica bude potpuno sravnjen sa zemljom savezničkim bombama, i da svega 7 kuća preživi to granatiranje. Pod zaštitom bombi (situacija veoma slična onoj iz 1999) komunisti naravno uspevaju da konačno slome otpor potpuno izmrcvarenog naroda. Evo šta se potom dogodilo: ''Prema skupštinskom izveštaju Titovog šefa policije, Aleksandra Rankovića, od oktobra 1944. do maja 1951. godine kroz komunističke zatvore i logore prošlo je 3.677.777 ''Jugoslovena''. Ranković je priznao da je svaki treći zatvorenik bio maloletan, a svaki drugi nevin, čak i prema komunističkim merilima. (...) Sledeća mera bila je mobilizacija Srba od 14 do 60 godina starosti. Tokom 1945. i 1946. godine komunisti su u kasarnama držali oko 800.000 ljudi. Nije bilo ni uslova ni potrebe za tako velikim brojem vojnika u poratnom dobu, izuzev straha od novog srpskog ustanka.''


O suštini prevrata koji se srpskom narodu dogodio 1945. godine najbolje možemo zaključiti na osnovu reči Draže Mihailovića iz govora u Sokolskom domu u Srpskoj Grapskoj, u Bosni, 14. oktobra 1944. godine: ''Ja sam oduvek bio protiv građanskog rata. Taj rat mi je nametnut. Tri puta sam se sastajao sa Titom. Tri puta sam se sporazumevao sa njime. Ali sve što smo bili ugovorili u interesu zajedničke borbe protiv okupatora, Tito je pogazio. Njemu je bilo glavno da narod obezglavi i da njime zavlada. On je širom naše zemlje, gde bi prošao, ostavljao za sobom popaljene kuće, mnoga ugašena ognjišta, a ovo u cilju da nametnu našem narodu jedan način života koji se ne slaže sa našim pravoslavnim, muslimanskim i katoličkim shvatanjem. Seljak na svome imanju želi da bude domaćin a ne radnik. On hoće da ima svoje ognjište, svoj dom, svoje imanje. Taj stav prema privatnoj svojini imaju sve tri religije. Isti im je stav i prema ženi. Bez ženine čistote nema ni toplog ognjišta... Mi hoćemo da svoju kuću uredimo kako mi to hoćemo, kako su to hteli naši stari - da je unapredimo i prilagodimo novim tekovinama civilizacije. Narod hoće da bude sam gospodar svoje sudbine i hoće da ima svoje slobodno ognjište.''

Dražine reči o srpskom domaćinskom htenju najbolje oslikavaju suštinu sukoba i potonju tragediju srpskog naroda: pod komunistima uništeno je selo i nasilno su stvarani radnici i falš industrija u okviru samoupravnog socijalizma, što je i bio glavni zadatak komunizma i svetske revolucije. Trebalo je ukinuti stari feudalni sloj, borben i ponosan, kako bi se izrodili naraštaji nacionalno, verski i rasno neosvešćeni - idealan materijal za globalne korporacije, što novije vreme ubedljivo pokazuje, uprkos svoj naivnosti onih titoističkih Srba koji su u komunizmu videli nekakvu šansu za jaku državnost i bolji život. Sudbina generala Draže Mihailovića, velikog narodnog borca i vođa gerilskog ustanka, lažno optuženog za kolaboraciju sa okupatorom i osuđenog na nameštenom suđenju a potom pogubljenog tako da mu se ni grob ne zna, nije prosto sudbina jednog tragičnog pojedinca. On se svojim svetlim primerom izdigao iznad nivoa samo ličnog i dostigao metafizičku razinu sjedinjavanja sa tragikom čitavog etnosa i postajanjem njenim simbolom - kao najlepši cvet herojstva, grubo pokidan i izgažen vojničkom cokulom okupatora.






Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres