Anđeo atentata: smehotresni bosanski lonac

Bosanski lonac je specifično jelo nastalo u staroj Jugoslaviji za potrebe vojnika JNA, u koje se stavljalo sve što bi u tom trenutku kuvaru stajalo na raspolaganju. To je dakle jedna haotična gomila svega i svačega, bez nekog rukovodećeg principa, gde sve dolazi u obzir, pa se tako može primeniti i na postmodernističku književnost. Naš verovatno najznačajniji pisac iz tradicije postmodernizma jeste Svetislav Basara. Svaka njegova knjiga je pisana tim stilom, i on spada u grupu pisaca kao što su Tomas Pinčon, Kurt Vonegat, Viktor Peljevin i drugi.


Jedna od najznačajnijih karakteristika postmodernizma u književnosti je poigravanje istorijskom građom. Istorija je nastala kao pseudo-nauka, istoričari su najvećim delom bili konkubine moćnika, a slobodno se može reći da status čiste nauke ona nije stekla do dana današnjeg, a verovatno nikada i neće pa joj se u skladu sa tim možemo narugati, pogotovo jer se na taj način podsmevamo i političarima koji je koriste kao argument u svojoj borbi za moć. Kao inspiracija za Basarin roman Anđeo Atentata, objavljen 2015, poslužilo je obeležavanje stogodišnjice početka Prvog svetskog rata iz 2014. godine. Ponovo se povela priča o atentatu na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, kao i o ulozi Srbije u tom događaju i o tome kako uopšte treba doživeti atentatora Gavrila Principa, kao herojskog ubicu tiranina i borca za oslobođenje Bosne ili kao izmanipulisanog teroristu.


Glavni junak romana je ubijeni Franc Ferdinand koji se iz zagrobnog života osvrće na sam atentat, sve ono što mu je prethodilo, kao i na događaje koji su se nakon atentata odigrali. On uzima u obzir mnogo širu pozadinu celog fenomena, istoriju i kulturno nasleđe Evrope. Basara je u poslednjih deset godina pod velikim uticajem hrišćanskih mistika i monarhističkih reakcionara. Likovi u njegovim knjigama iznose ideju po kojoj propast Evrope počinje sa slabljenjem Crkve i monarhije, u čemu svakako ima dosta istine, jer smo još od Francuske buržoaske revolucije, jakobinskog terora i borbe za prava (navodno) potlačenih masa svedoci masovnih protesta, uništavanja državne imovine (kao nedavno u Hamburgu), i naravno ubistava kraljeva, prinčeva, princeza, političkih i religioznih vođa. U mislioce kod kojih Basara nalazi inspiraciju spadaju nemački mistici Angelus Silezijus, Jakob Beme, Johanes Tauler, Hajnrih Zojze, Majstor Ekhart, Atanasijus Kirhner, zatim Francuz Žozef de Mestr, Italijan Julijus Evola i mnogi drugi.


Svoju interpretaciju dekadencije Evrope, koja počinje sa Romantizmom i Prosvetiteljstvom, Basara sprovodi na duhovit i posprdan način. Saznajemo da je čuveni Gete bio zapravo pohotni matori jarac koji je u sedamdeset i petoj godini želeo da se oženi sedamnaestogodišnjom devojkom, da je kompozitor Rihard Vagner već u sedmoj godini života silovao školsku vršnjakinju a zatim uz pomoć demonskih sila obrlatio mnoge plemiće i mecene da ga finansiraju, kao i da je vanbračni sin Franca Ferdinanda, i to samo jedan od mnogih, niko drugi do Josip Broz Tito, koji je ujedno i Antihrist.


Česta je upotreba i klozetskog humora kao u sledećem pasusu, sa skupštine koju je vlada Srbije sazvala povodom austrougarskog Ultimatuma: I tada, u momentu kada sekretar završava čitanje tačke 15. Ultimatuma - dakle na vrhuncu dramske situacije - u prostoriju vlade jašući na krupnom doratu upada major Dragutin Dimitrijević Apis sa isukanom sabljom u ruci. (...) Apis sjahuje s konja, odsečno naređuje ministru prosvete da životinju izvede, nahrani i istimari, potom uzjahuje ministra poljoprivrede i u galopu odlazi do vladinog nužnika. Sad ćete da vidite, gospodo političari, viče unezvereni Apis, šta ja mislim o ovom švapskom listu hartije. Ubrzo su se iz toaleta začuli zvuci pražnjenja creva, potmule erupcije, neljudsko stenjanje i gromoglasni prdeži. Eto šta ja mislim o Ultimatumu, rekao je Apis po izlasku iz toaleta. A isto to - dodaje - treba da misli svaki Srbin. Sad nam valja da sastavimo odgovor i da im jebemo majku švapsku.


Ovakvih i sličnih primera ima još dosta. Jedna od ličnosti koje Basara ismeva je i Fridrih Niče, kojeg dovodi u vezu sa običajem tog vremena u kojem su nemački intelektualci odlazili u Italiju jer u toj zemlji za razliku od njihove domovine homoseksualizam nije bio kažnjiv zakonom. Niče je zaista bio opčinjen Italijom i uopšte Mediteranom. Međutim, stvari sada treba postaviti u malo širi kontekst.


Jedan od najvećih idejnih vođa postmodernizma je upravo Niče, veliki ateista, protivnik glavnog toka evropske kulture i civilizacije, čovek koji je sve ispremetao i okrenuo naglavce. Sada međutim imamo pisca kao što je Basara, reakcionara i pobožnog čoveka, koji ozbiljne ideje sakralnog predočava na neozbiljan i šaljiv način. Da li on stvarno veruje u to da mi živimo u svetu koji postojano sve više propada i hrli ka konačnoj katastrofi ili te ideje samo utilitaristički koristi da bi svoj postmodernistički modus operandi obogatio novom bojom? Da li je zaista usvojio nov način razmišljanja ali mu je izmaklo iz vida da je onda morao promeniti i žanr ako želi da bude ozbiljno shvaćen? Jedino što sa sigurnošću možemo reći je da smo pročitali jedan vatromet filozofiranja, burleske i satire, baš kao što je onaj ko pojede bosanski lonac (na koji se Franc Ferdinand u romanu osvrtao prilikom sećanja na vreme provedeno u Sarajevu) siguran jedino u to da je u tom loncu bilo svakakve moguće hrane.


Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres