Evropska ideologija: Sloboda u zaključivanju

Dragoš Kalajić (1943-2005) je jedan od intelektualaca koji u poslednjih trideset godina nisu bili ni izbliza onoliko medijski eksponirani poput nekih drugih ali koji su ipak ostavili traga na kulturnoj, pa i političkoj sceni Srbije i svih država koje su prethodile njenom današnjem statusu. Diplomirao je 1952. na Akademiji lepih umetnosti u Rimu a u Italiji je došao u dodir sa učenjima mislilaca poput Julijusa Evole, Kurcija Malapartea, Ezre Paunda i drugih. Vodio je serijal emisija Mon Blan na televiziji Palma krajem osamdesetih i početkom devedesetih u kojima je iznosio svoje ideje. Na Jutjubu se mogu naći njegovi intervjui u kojima govori o postojanju masonskih zavera i uticaja širom Evrope i Srbije. Evropska ideologija, objavljena 2004, njegova je poslednja knjiga i u njoj se Kalajić bavi svojom vizijom evropskog identiteta - šta je to što čini evropskog čoveka, koje su to vrednosti, tradicije i kulturne odrednice koje povezuju sve narode na starom kontinentu.


Po Kalajiću svi pravi evropski narodi vode poreklo od mitskih arijevskih naroda, plavokosih i plavookih: ''Tako su, krajem drugog milenijuma pre nove ere, u nizu nezadrživih ratnih pohoda, na bornim kolima koje su izumeli, ''bogoliki'', zlatokosi i plavooki Ariji osvojili indijski potkontinent te potčinili mase crnih domorodaca i razorili gradove veoma razvijene, materijalističke civilizacije, zasnovane na kultovima Majke Zemlje, plodnosti i seksualnosti. Doneli su jezgro Rg-Veda, zvanični temelj induističke religije i odgovarajućih, tropski bujnih i najčešće potpuno nevernih nadgradnji, osvedočenja nesavladive živosti prearijskih kultura i verovanja te sujeverja domorodaca. Da bi očuvali svoj manjinski genofond i svetonazor u pretećem okeanu pokorenih masa, Ariji su strukturu trodelne zajednice razvili u nečuveno složen i strog sistem zabrana staleških te nadasve rasnih mešanja. Uzalud. Danas, više od tri milenija kasnije, u Indiji, među stotinama miliona starosedelaca nije bilo moguće sresti ni jedno jedino biće čije lice još uvek čuva crte, bledolikost i nebeski sjaj zenica drevnih Arija. Ariji su osvojili basnoslovna prostranstva i bogatstva ali su straćili i izgubili sebe, rastvorivši se u crnom okeanu tuđine koji je stoga samo ponegde posiveo.'' (Kalajić, str. 291)


Radi se dakle o učenju nastalom u devetnaestom veku, oličenom u pokretima spiritizma i teozofije, kao i u filozofiji Fridriha Ničea (spis Antehrist, dakle ne antihrist već ante-, ono pre Hrista). Ono što je bilo karakteristično za sve ove pokrete i sisteme mišljenja jeste da su posledica slabljenja religioznog osećanja u Evropi nakon Francuske buržoaske revolucije i narastajućeg scijentizma (učenje po kojem nauka treba da da odgovore na sva važna pitanja) te je došlo do toga da mladi ljudi koji su u suštini ateisti, obrazovani u prosvetiteljskom, racionalističkom duhu, pokušavaju da duhovnu prazninu u sebi popune okretanjem vanevropskim učenjima kao što su hinduizam i budizam i da odatle, odlaskom dakle na istok, dobiju saznanja o tome šta znači biti zapadnjak, belac, Evropljanin. Rezultat toga je učenje o evropskom identitetu koji je navodno mnogo stariji od starozavetnog, jevrejskog, i zasnovan na idealima herojstva, ratne veštine, pravilnog rukovođenja zajednicom, i naravno na boji kože. Dolazi čak i do poistovećenja hinduskog mita o belim bogovima-tvorcima, utemeljiteljima kasti, sa idejom o mitskim belim precima, ljudima od krvi i mesa.

Kalajić ovu ideju sprovodi uglavnom analizom epova i mitova (Ilijada i Odiseja, srpski ciklusi pesama o Marku Kraljeviću) kao i lingvističkom analizom određenih reči indoevropskog porekla, za razliku od pozivanja na npr. arheološke iskopine koje bi dokazale postojanje arijske civilizacije i društva u realnoj, materijalnoj ravni. Sukob između Ahajaca i Trojanaca iz Ilijade je jedan od brojnih primera sudara 'solarnog' kulta Neba i htonskog kulta Majke zemlje, oličenog u društvima juga i Bliskog istoka (pri čemu se dorski osvajači identifikuju sa još jednim mitskim pojmom Hiperboreje, severne prapostojbine Arija): ''Primerice, opisujući izgled ahajskih junaka, ''bogolikih'' i ''gradorušitelja'', Homer veoma često ističe da su ''plavokosi'' i ''plavooki''. (...) Temeljne razlike između sukobljenih svetonazora savršeno jezgrovito su izražene kroz međusobna oslovljavanja Glauka i Diomeda na bojnom polju. Glauko, oličenje samopouzdanja ethosa evroarijskih osvajača te odgovarajuće doktrine genetskih te karmičkih određenja ljudskih razlika, s olimpske visine osećanja združenosti bogova i ljudi u istom poretku borbe za održanje Reda, jednako prezirući sve samo ljudsko i prolazno, dovikuje Diomedu, surovo i ponosito:
''Ko si, dragiću, ti, od kakvih si smrtnih ljudi?/ Ta još te nikada pređe u borbi, u junačkoj slavi, / ne videh, a sad daleko pred borce došao si druge / smelošću svojom, pred moje dugoseno koplje kad stiže: / sinovi nesrećnih ljudi sa snagom se sretaju mojom!'' (VI, 3, 123-127)
Diomed, vrsni predstavnik domorodačke, ''matrijarhalne'' kulture odgovara lepom metaforom koja najsažetije izražava suštinu religioznosti kultova Majke Zemlje, veru  u prolaznost svih stvari i pojava, u neumoljivost ''kruga nužnosti'', odnosno u neiskupljivu podvrgnutost čoveka neprekidnom toku nastajanja i nestajanja:
''Zašto, Tidejev sine, o junače, za rod me pitaš? / Kakvo je lišće u šumi, i ljudsko pleme je takvo: / jedno lišće vetar po šumi rastura, drugo / rađa brsnata šuma kad proletnje osvane doba. / Tako i ljudi: jedni uzrastaju, nestaju drugi.'' (VI, 3, 145-149) (Kalajić, str. 16-17)


Osim ovih određenja (boja kože, kose i očiju, kao i ponosito držanje i izjednačavanje sa bogovima) za Kalajića je veoma važna i ideologija trodelnosti, ideja koju je formulisao Žorž Dimezil - ''reč je o idealnom modelu trodelno ustrojenog poretka zajednice, sazdane od zasebnih ali povezanih te komplementarnih funkcija: suvereniteta, odbrane i plodnosti''. (Kalajić, str. 53) Reč je takođe o ideji postojanja kasti, kao u Indiji (bramani, kšatri i vajši). Po Kalajiću kada god dođe do narušavanja ovog idealnog poretka dolazi i do posledičnog urušavanja svih normi i pravila zajednice pa samim tim i njenog propadanja, a to se najčešće dešava uzdizanjem slugu iz trećeg sloja, odnosno kada oni uvrte sebi u glavu da mogu vladati. Kalajić povredu ideologije trodelnosti vidi u brojnim istorijskim fenomenima, u navodnom nametanju opozicija duša-telo i sakralno-profano, dualističkih principa  koje je sa sobom donelo hrišćanstvo (Bogu dajte božije, a caru carevo), pa sve do Francuske buržoaske revolucije koja je primer uzdizanja najnižih poriva u ljudskoj prirodi, merkantilnih i grabežljivih, pod maskom borbe za ljudska prava.

Kalajića je lako optužiti za fašizam i antisemitizam (sve vreme se kroz knjigu provlači osuda lihvarstva i levantinskog zelenaškog duha), ali ja bih ovde skrenuo pažnju na neke njegove metodološke probleme. Prvi jeste da on često upada u kontradikcije, kao i da neke svoje ideje nije podvrgao kritici, što je npr. Platon, na kojeg se često poziva, radio (u spisu Parmenid, jedinom dijalogu koji je Sokrat izgubio, de fakto je oborio čitavu svoju teoriju Ideja). Evo još jednog opisa Kalajiću toliko dragih Arija, iz epa Vendidad: ''Sledi opis ostalih petnaest boravišta koje je Ahura Mazda stvorio i u kojima su se Ariji suočavali s odgovarajućim izazovima i pretnjama, od spoljnih neprijateljstava do unutrašnjih slabosti, od bolesti što su napadale njihovu stoku (I, 4) i nezdravih, pretoplih klimatskih uslova, zatečenih u predelima Hapta Hindu (I, 18), preko vladavine nepravde (I, 5), izopačenja polnih odnosa i mešanja klasa (I, 9) te pederastije (I, 11), do sopstvene malodušnosti (I, 7) i lakovernosti (I, 15), do izmetanja arijskih suverena (I, 10) i gubitka vlasništva nad zemljom u korist nearija (I, 17).'' (Kalajić, str. 217)
Nakon ovakvog opisa mana samih arija, umesto da dovede u pitanje njihovu supremaciju, Kalajić bukvalno u sledećem pasusu zaključuje ''da su ariji jedna etnička zajednica koja ima sva pa i viša svojstva idealne nacije''. Znači li to da su ariji za razliku od svih ostalih najuspešniji u prevazilaženju pomenutih iskušenja? Ili se hoće reći da se oni jedini trude da ih prevaziđu a da su sve ostale zajednice potpuno pokvarene? Takođe, jedan od savremenih fenomena koje Kalajić kritikuje, naime ''bela kuga'', umesto da mu sugeriše da nešto nije u redu sa nama belima, jer smo mi ti koji odbijamo da se razmnožavamo, on je prosto otpisuje kao posledicu zlokobnog delovanja antiljudskih faktora koji propovedaju okretanje materijalističkim zadovoljstvima i egoizmu koji isključuje brigu o bilo kome drugom a kamoli o detetu. Tačno, ali jesmo li mi onda odgovorni za potpadanje pod takve uticaje ili nismo? I ako je to nešto loše kako onda ne priznati da su u tom pogledu druge rase i kulture mnogo bolje od nas, čime čitava arijevska teorija automatski pada u vodu?


Takođe, Kalajić često koristi frazu 'slobodni smo zaključiti' kada donosi svoje zaključke nakon iznošenja činjenica o određenim pojavama. To je u neku ruku u skladu sa njegovim opiranjem bilo kakvom logičkom ili materijalističkom determinizmu i stavljanju akcenta na slobodu u mišljenju ali takođe nedostaje bilo kakva primoranost da se sa njim složimo, upravo zbog te slobode.

Konačno, vrlo je nejasno kakva konkretna rešenja Kalajić nudi, odnosno kada poziva na pomirenje naroda Evrope i prevazilaženje razlika kako bi se očuvao autentičan evropski identitet, postavlja se pitanje oko koje tačno ideje bi to pomirenje trebalo da se dogodi, ako već postoje vrlo značajne podele u shvatanju evropskog, a i nacionalnog identiteta. Postoji li konkretan plan delovanja, spisak tačaka koje treba ispuniti? Nešto takvo Kalajić ne daje.

S druge strane, njegovo delo je veoma vredno jer ga pomenute mane uopšte ne sprečavaju da otvoreno i iskreno, bez straha od političke korektnosti, govori o brojnim manama današnjeg sveta, tamo gde su mnogi, većina zapravo, sami sebe cenzurisali iz prostog razloga jer su na nečijem platnom spisku ili im je ispran mozak. Kalajić kritikuje i pruža informacije o fenomenima kao što su Evropska unija, pseudoelite, antihrišćanske i anticivilizacijske tendencije modernog liberalnog kapitalizma što je od velikog interesa za prosečnog Srbina danas, kada ga se smatra samo jeftinom radnom snagom, kako od strane zapadnih moćnika, tako i od domaćih stranih plaćenika. Činjenica da puki truizmi koje Kalajić izgovara imaju toliku snagu samo svedoči o tome koliko se svako danas boji da ih izgovori.

Za sam kraj, možemo pomenuti jedan kuriozitet koji bi bio tužan, da nije smešan. Naime, u jednom intervjuu pred predsedničke izbore ove godine Vojislav Šešelj iznosi tvrdnje o postojanju 'naslednika' Dragoša Kalajića na našoj političkoj sceni. Koliko je ta osoba dostojan proponent njegovih ideja ostaje na svakom da sam za sebe proceni.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres