Godine koje su pojeli skakavci

Za Borislava Pekića se bez sumnje može reći da je jedan od naših najvećih pisaca, sa impozantnim spisateljskim opusom u koji spadaju Zlatno runo, Vreme čuda, Besnilo, Hodočašće Arsenija Njegovana i druga dela. Osim po svom značajnom književnom radu poznat je i po burnom političkom životu, ili je bolje reći po snošenju posledica za svoja politička uverenja. Godine 1948. uhapšen je zbog članstva u tada ilegalnoj studentsko-gimnazijskoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije i osuđen na petnaest godina robije a pomilovan je nakon odležanih šest. O svojim zatvorskim iskustvima sačinio je trilogiju Godine koje su pojeli skakavci četrdeset godina nakon nemilih događaja koji su obeležili to vreme. Nakon puštanja na slobodu komunističke vlasti su nastavile da mu prave probleme pa je bio primoran da napusti zemlju i odseli se u London. Bio je jedan od trinaest intelektualaca koji su obnovili Demokratsku stranku.


Pekić se u knjizi poziva na druge autore koji su takođe pisali o svojim zatvorskim iskustvima iz kazamata diljem Istočne Evrope, kao što su Aleksandar Solženjicin, Vajsburg-Cibulski i Jevgenija Ginzburg, s tim što se za razliku od recimo Solženjicina i njegovog Ivana Denisoviča ne ograničava na davanje realistične slike o zatvorskom životu već filozofska i psihološka ispitivanja koristi kao filter kroz koju propušta grubu, banalnu građu. On je zapitan nad prirodom isleđivanja, logičkim konotacijama procesa saslušanja i uopšte nad samom potrebom čoveka kao bića da druge progoni, zatvara, saslušava i kažnjava. U tom pogledu često se poziva na fiktivnog policajca Štajnbrehera iz svog romana Kako upokojiti vampira, koji je zapravo (roman, ne lik) jedan veliki ogled o stanju uma koje ima onaj koji sastavlja optužbu i pitanjima želi da utera optuženog u krivicu. Takođe, on navodi primere kazni koje se sprovode širom kugle zemaljske:

''U Kamerunu ljude potapaju u govna. U Čadu ih mesecima drže svijene u paket, još jedno lingvističko nedonošče Majke torture. U Džibutiju ih napajaju zagađenom vodom. U Etiopiji ih prže vrelim uljem i o jaja im vešaju tegove. U Gani ih do izbezumljenja podvrgavaju vojnoj dresuri. U Keniji ih trpaju u poplavljene ćelije. U Maliju drže ih na suncu dok ne pomru, što se, pretpostavljam, naziva - sunčanje. U Mavritaniji im bez anestetika amputiraju delove tela, što se, valjda, zove hirurškom intervencijom. U Mozambiku javno ih bičuju. (...) U Boliviji vas hrane iz stražarskih nokšira i umesto postelje imate chancho, drven jastuk za potiljak i drven podmetač za pete, dok se ostali deo tela snalazi kako ume u vazduhu, a ako se snaći ne zna, mlaćen biva dok se ne snađe.''


Nakon Titovog raskida sa Staljinom ulazi se u tzv. Informbiro period tokom kojeg je mnogo ubeđenih komunista bilo uhapšeno i poslato na Goli otok. Evo šta Pekić o tome kaže:

''Imam dosta prijatelja koji su bili na Golom otoku.Većina se čak nije ni izjasnila za IB, niti su bili informbirovci u smislu koji se danas pojmu pridaje. (...) Bili su to mladi ljudi, iskreni komunisti, i po godinama i po prirodi svoje ideologije fanatično odani Učenju, i njima svakako nije moglo biti lako da se preko noći odreknu jednog od glavnih Učitelja u čijem su kultu vaspitavani. S punim sam srcem saosećao sa njihovom tragedijom. Nažalost, nikada niko od njih nije mene pitao kako je meni bilo dok je njima bilo teško, i nije li možda teško bilo i meni. I nemam li ja nešto više prava da se žalim, ne na presudu - jer ona je bila prirodna i na zakonima zasnovana - nego što sam uopšte doveden u situaciju da je zaslužim. Najzad, bila je to njihova vlastita Partija koja ih je odbacila i njihov model zemlje koji ih je konfinirao. Oni su učestvovali u izgrađivanju i učvršćivanju stanja koje je omogućilo njihovo nezakonito, vansudsko kažnjavanje. Za svoju sudbinu, makar u nekom procentu, krivnju snose i sami.''

Uvođenje stanja koje Pekić opisuje odigralo se naravno dolaskom komunista na vlast. Oni su u Kraljevini Jugoslaviji bili zabranjeni i progonjeni, a partiji su pripadali uglavnom ljudi iz nižih slojeva koji su u narativu o diktaturi proletarijata videli šansu za poboljšanjem svog materijalnog stanja i društvenog statusa što se ogledalo u eksproprijaciji - eufemizmu za krađu imovine, stanova i zemljišta. Primere nezakonitog useljenja kao jednog od najčešćih modusa operandi možemo videti u romanima i filmovima poput Već viđeno Gorana Markovića, Očevi i oci Slobodana Selenića i u seriji Srećni Ljudi. Islednik koji je saslušavao Pekića bio je pravi primer novog tipa čoveka kojeg je komunistička revolucija istakla u prvi plan - berberin sa drvenom nogom iz Sremske Mitrovice, kroz članstvo u Partiji postao je prvo policijski islednik, a kasnije sportski funkcioner. Pogleda li se današnja situacija može se zaključiti da su metode patentirane u to vreme i dalje vrlo žive, te da smo i svi mi žrtve najezde skakavaca.

Što se Pekićevih političkih stavova tiče, iz njegovog pisanja je jasno da je naklonjen anarhizmu zasnovanom na jakoj individualnosti, nešto slično poziciji koju zastupa Čomski. Definitivno je ostao zakleti protivnik marksističkog mita o dijalektičkom materijalizmu i 'nužnosti' po kojoj kapitalizam neizostavno mora propasti. Takođe, čitajući njegov istorijat sukoba u kojima je učestvovao a koji su u sebe uvukli i čitavu zemlju stiče se mučan utisak po kojem iza svih navodno plemenitih ciljeva i ideoloških razmimoilaženja stoje mnogo prizemniji pa i mračniji motivi, pre svega bolesna sujeta i razulareni egoizam. Da li su ljudi onog vremena bili naivniji nego mi danas pa se nisu mogli dovoljno osvestiti da bi sebi to priznali ili je moj utisak uslovljen današnjim gubitkom bilo kakvih iluzija o tome da neko stvarno i do kraja veruje u neku ideju, ostaje otvoreno pitanje.


Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres