Hebrejski mitovi i njihova društvena uloga

Prvi tekst na ovom blogu je bio o Robertu Grejvzu a sada mu se ponovo vraćamo. On se između ostalog specijalizovao za grčke mitove i kod nas je nedavno objavljen zbornik njegovih originalnih interpretacija tih priča, ali je takođe bio ko-autor knjige o jevrejskim mitovima sa rabinom Rafaelom Pataijem. U opisu knjige Hebrejski mitovi: Knjiga postanja stoji sledeće: ''Detaljna analiza hebrejskih mitova i Knjige postanja je proizašla iz fantastične saradnje dva prijatelja, pesnika Roberta Grevsa koji je odrastao u protestantskoj porodici i uglednog univerzitetskog profesora Rafaela Pataia koji je odrastao u jevrejskoj porodici. Knjiga prevazilazi hrišćanske biblijske i hebrejske mitove i uvodi midraška tumačenja, narodne priče, apokrifne tekstove i ostale do tada nepoznate izvore u cilju kreiranja kompletne priče. Intrigantna analiza potisnutih i cenzurisanih događaja iz predbiblijskog perioda, uz osvrt na kulturu  pisane i usmene tradicije u kojoj duhovne vrednosti prožimaju zemlju i istoriju jednog naroda.'' Od pomenutih alternativnih izvora svakako su najzanimljiviji midraši koji predstavljaju dopunu i komentar verskih tekstova od strane rabina i mnogi od njih su pravo malo blago zanimljivih priča i tumačenja.


Matrijarhat

Tumačenje je centralna reč kada se govori o Starom zavetu i svim ostalim verskim knjigama ili mitovima. Svako pisano delo ili usmena priča se može interpretirati na više načina a na nama je da uvidimo koji je od njih najprikladniji ili najkorisniji za očuvanje kako društvene zajednice tako i pojedinca. To je zadatak Crkve, onih koji pišu zakone, pa i kritičara umetnosti. Ovakav pristup se može okarakterisati kao tradicionalan, patrijarhalan, sa težnjom ka jednoj prevalentnoj dogmi koja treba da bude temelj za sva druga učenja. Alternativa njemu jeste pluralistički pristup u kojem je svako tumačenje podjednako vredno i nijedno nema prava da potiskuje bilo koje drugo. Takav stav se može nazvati matrijarhalnim po analogiji sa majkom koja svu svoju decu voli podjednako. U svojoj analizi Grejvz stavlja akcenat upravo na potisnuti matrijarhat i ulogu starih boginja u životu drevnih naroda na Bliskom istoku.

Evo kako on o tome piše u uvodu: ''Kolika je bila moć boginja za vreme jevrejskih kraljeva, dobro se vidi iz Jeremijeve optužbe upućene svojim istovercima, koji su propast Judeje pripisivali tome što su prestali da poštuju boginju Anat i uzvikivali: 'Poštujmo opet Kraljicu neba poput otaca naših pre nas!' Svaki vladar koji provede reformu narodnih institucija, ili kome su, kao kralju Josiji, te reforme nametnute, mora da napiše dodatak starim verskim propisima ili da sastavi nove propise; a to povlači za sobom prepravljanje ili potpunu preradu mitova. Postalo je jasno da Judeja - tampon-državica između Egipta i Asirije, ako želi da sačuva političku nezavisnost, mora da uvede jaču versku stegu, a stanovništvo mora da obuči u rukovanju oružjem. Većina Izraelaca je bila usvojila slobodnu i širokogrudu hanansku veru, u kojoj je glavna uloga pripadala boginjama čiji su muževi bili kraljevi. Premda je to bilo sasvim u redu u vreme mira, Jevreji na taj način nisu mogli da se očeliče za pružanje otpora vojskama egipatske i sirijske najezde. Jednu malu, upornu grupu Izraelaca predvodila je družina proroka koji su se uvek odevali kao pastiri ili stočari u čast svog boga pastira. Ti proroci su uvideli da jedina nada za izraelsku nacionalnu nezavisnost leži u beskompromisnom jednoboštvu, pa su neprekidno propovedali protiv poštovanja boginja u hananskim gajevima. U Zakonima ponovljenim, knjizi objavljenoj za vlasti Jošije, zabranjuju se mnogi hananski obredi, među njima obredna prostitucija, obredna sodomija i svi oblici idolopoklonstva.''

Prvo što upada u oči jeste da se akcenat stavlja isključivo na politički i plemenski aspekt. O dihotomiji jednoboštvo-mnogoboštvo se ne raspravlja kroz prizmu teologije već isključivo kao o političkom i društvenom pitanju. S obzirom da je i sam bio vojnik Grejvz dobro zna da je za otpor i borbu potrebna jaka kohezija u zajednici i da se ne sme tolerisati bilo kakav raskol. Kada su Jevreji kasnije tokom vekova bili rasuti po celom svetu mnogi od njih su se odrekli svog nasleđa i asimilovali se u društva u koja su se doselili ali su takođe mnogi ostali posvećeni jednobošci, i to u momentu kada je jevrejska država bila tek puki san. Teza da su oni tokom više od dve hiljade godina čuvali i negovali svoju veru samo zarad jednog političkog cilja je veoma neuverljiva i čini se da je ona reakcija na moderni pokret cionizma i stvaranje države Izrael. Ta država i njeno naglašeno konzervativno i ratničko uređenje smeta pristalicama neo-matrijarhata u koje spada i Grejvz. Podsećamo da se on u knjizi Zbogom svemu tome odrekao viktorijanskih vrednosti nakon učestvovanja u Prvom svetskom ratu, da je potom napustio rodnu Englesku i do kraja života živeo u Španiji. Na talasu razočaranosti i zgražanja nakon dva svetska rata došlo je do velike podrške alternativnim društvenim uređenjima kao i slabljenja nacionalističkog osećaja u narodima Evrope. Mnogi liberalni aktivisti govore o potrebi da patrijarhalni sistem ustupi mesto nečem drugom, često eksplicitno pominjući matrijarhat. Pri tom se naravno previđa jedna istorijska činjenica, a to je da su sva matrijarhalna društvena uređenja bila  pregažena i porobljena od strane onih zajednica u kojima su muškarci-vojnici vodili glavnu reč. Da je Grejvz danas živ verovatno bi preispitao svoje stavove. Britanska imperija u kojoj je on odrastao sada je puki sluga i produžena ruka Američke imperije a sama Evropa se nalazi u sendviču između Sjedinjenih Država, Rusije i nadolazećeg talasa džihadista.


Svoju ideološku agendu Grejvz nastavlja u osvrtu na stvaranje Adama i Eve. Po njemu, svrha te priče je bila da se prikrije božansko poreklo Eve, kao i da se žene ''postepeno snize sa položaja svetih bića na pokretnu imovinu'', kao što je navodno učinjeno i u grčkim mitovima. Eva je po njemu izvedena iz boginja Ištar i Tiamat a u grčkoj mitologiji odgovara joj Heba, Heraklova žena. Shvatanje žena kao boginja Grejvz je sproveo i u svom pesničkom delu Bela Boginja (White Goddess). Ne samo da je bilo kakvo poistovećivanje ljudi sa bogovima jedno od najvećih mogućih svetogrđa za prave vernike, već nije jasno ni šta bi takva doktrina konkretno trebalo da povlači za sobom, odnosno koje su to praktične pogodnosti u tome da se mi kao ljudi smatramo bogovima. Može se reći da je Grejvz patio od kompleksa 'belog viteza', muške uverenosti da su žene žrtve vekovne nepravde koja ga vodi u preteranu kompenzaciju i nastojanje da im se oda sva dužna čast. Ne samo da takav pristup podrazumeva potcenjivanje samih žena, u smislu da su one prikazane kao slabe i nesposobne te očajnički potrebuju pomoć već brojni istorijski primeri moćnih žena opovrgavaju takvo stanovište. Jedna od njih je Livija, žena Oktavijana Avgusta, o kojoj je i sam Grejvz pisao u romanu Ja, Klaudije.


Grejvz takođe navodi primer žena iz jednog matrijarhalnog društva u severnoj Africi koje su se prezrivo smejale misionarskoj pozi u seksu čime se dalje pojačava predrasuda o patrijarhalcima kao nekakvim primitivcima kod kojih žena ne sme ni da pisne, niti da mrda tokom seksa, i koja ima status govečeta. U tom potcenjivačkom odnosu ipak ima i veoma smešnih momenata, kao u jednoj midraškoj priči o Adamu dok mu nije stvorena Eva. Naime, kada je uvideo da sve životinje imaju parnjaka osetio se usamljenim pa je sa svakom od njih probao da kopulira, međutim nije osetio  zadovoljstvo. Na kraju se požalio Bogu i zatražio drugaricu pa mu je ovaj stvorio Evu. Evo Grejvzovog komentara na to: ''Predanje o tome da je čovek najpre polno opštio sa životinjama, a ne sa ženama potiče možda iz široke prakse polnog zadovoljavanja sa životinjama među pastirima na Srednjem istoku, koju i sada prihvataju tamošnji običaji, premda se tri puta pominje u Petoknjižju kao delo koje se kažnjava smrću. U akadskom epu o Gilgamešu, kaže se za Enkidua da je živio s gazelama i gurao se s drugim divljim životinjama na pojilu, dok ga nije uljudila sveštenica boginje Amru. Provevši sedam dana i noći u njenom zagrljaju, poželeo je da se vrati divljim životinjama, ali one, na njegovo iznenađenje, bežahu od njega. Enkidu tada spozna da je stekao znanje, a sveštenica mu kaza: ''Mudar si, Enkidu, poput Boga!'' Pominjanje ovog pastirskog običaja nas podseća i na lik pastira iz filma Diktator Saše Barona Koena.


Demoni

U poglavlju o ljudskim nevaljalstvima koja su prouzrokovala Potop može se videti namera sveštenstva da spreči neke pojave da se otmu kontroli tako što bi pričama o demonima navodili ljude na umerenost. Po predanju je jedan od palih anđela, Azael ili Azazel, izumeo nakit i materije za ulepšavanje kojima se žene služe da zavedu muškarce. Evo kako je to uticalo na potomke bratoubice Kaina: ''Kainovci behu kažnjeni tako da im se na svakog sina rađalo po stotinu kćeri, a to je izazvalo takvu potražnju za muževima da su njihove žene počele da provaljuju u kuće i otimaju muškarce. Jednog dana im se prohtelo da zavedu sitovce, pa su narumenile i napuderisale lica, namazale očne kapke antimonom, a tabane skerletom, ofarbale su kosu, okačile zlatne minđuše, stavile zlatne grivne na gležnjeve, okitile se ogrlicama s draguljima i narukvicama, obukle šarenu odeću. Penjući se na Svetu goru, prebirale su po harfama, svirale u trube, udarale u bubnjeve, pevale, plesale i tapšale rukama. A tada, pozdravivši petsto isposnika veselim glasom, zgrabila je svaka svoju žrtvu i zavela ga. Ti sitovci, podlegavši jednom ulagivanju Kainjanki, postali su nečistiji od pasa i sasvim zaboravili na Božje zakone.''


Nakon seksualne revolucije na Zapadu u šezdesetim i sedamdesetim godinama moda oblačenja i šminkanja se u velikoj meri primakla onoj koja je ovde opisana. Danas su svaki drugi muškarac i žena u Evropi prekriveni pirsinzima i tetovažama, žene su našminkane i nose pomenuti nakit. Mnoge žene imaju više od jednog partnera a čest je slučaj da učestvuju u redaljkama, posebno popularnim na američkim univerzitetima. Međutim, neo-matrijarhalni liberali smatraju da su one koje su zapravo ponižene muslimanske žene koje moraju da nose veo preko lica i budu smerne i pobožne, odnosno uskraćene su im čari putenog uživanja i orgijanja, traće život i telesne atribute zarad religijskog sujeverja. Da ovakvi modeli ponašanja zahvataju čak i današnje zapadnjake koji se legitimišu kao konzervativci, porodični ljudi i protivnici liberalizma pokazuje primer Najdžela Faraža, britanskog političara koji je bio jedan od glavnih organizatora Bregzita. On naime ima ženu i dve ljubavnice, i to je opšte poznata stvar.

Sodoma

U poglavlju o Sodomi navode se dodatni podaci o načinu života Sodomljana, o tome šta je to kod njih toliko razgnevilo Boga da bi grad sravnio sa zemljom. Pored opšte poznate sklonosti ka muželožništvu, o kojoj se najčešće priča u vezi sa ovim mitskim gradom, u njihove grehe spada zabranjivanje gostoprimstva strancima. U biblijskoj priči o Lotu on je bio na meti svojih sugrađana upravo zbog toga što je zaštitio dva anđela pruživši im sklonište pod svojim krovom. U još jednoj priči opisuje se sudbina jedne žene koja se drznula da strancu da čašu vode: ''U gradu Admi, nedaleko od Sodome, živela je bogataška kći. Jednog dana, neki namernik sede pored vrata njene kuće i ona mu ponudi hleba i vode. Gradski sud, čuvši za taj prestup, naredi da je razodenu do gola, namažu medom i polegnu kraj gnezda divljih pčela koje je prekriše i izbodoše nasmrt. Njeni vrisci podstakoše Boga da što pre razori Sodomu, Gomoru, Admu i Sevojim - kao i vrisci Lotove starije kćeri Paltit, koja beše dala vode nekom siromašnom starcu pa je odvukoše na lomaču zbog nepokornosti.''


Ovakvo dosledno preziranje institucije milosrđa je veoma slično filozofiji koju je propagirao Niče a posle njega i nacisti. Opisane su i orgije Sodomljana: ''Jednom godišnje održavali su svečanost i plesali na livadama pored izvora uz bubnjeve. Napivši se dobro, svaki bi muškarac pograbio susedovu ženu, ili njegovu kćer devicu, i uživao je. A nikome ne beše stalo da li mu se žena ili kći zabavlja sa susedima, nego su se svi prepuštali veselju od zore do mraka ta četiri dana svetkovine, i vraćali se kući bez stida.'' Naravno, ovo je samo jedna od stvari koje su veoma žive i u današnje vreme i odvijaju se pod bezazlenim nazivom 'otvorenih veza'. U kombinaciji sa egoističkim vaspitanjem i materijalističkim načinom života to je dovelo do potpunog obesmišljavanja institucije braka i pada nataliteta.

Osuda Jakova

U Starom zavetu postoje brojna kontroverzna mesta koja se neposredno tiču najvećih svetaca, što je bio jedan od razloga za cenzurisanje tih priča, odnosno uslovljavanja da ih niko ne sme tumačiti na svoju ruku, bez prisustva sveštenika. Jedan od takvih primera je priča o Jakovu, koji je kasnije dobio ime Izrael i smatra se osnivačem plemena Izrailjovih od kojih svi današnji Jevreji vuku poreklo. On je napravio dvanaestoro dece sa četiri različite žene, od kojih su mu dve bile supruge a druge dve njihove robinje. Bio je mlađi sin Isakov (Avramovog Isaka, kojeg je Bog tražio da bude prinešen kao žrtva) i prevarom je ukrao pravo prvenstva od svog starijeg brata Isava. Takođe je prevario svog slepog oca na samrti, u dogovoru sa majkom, predstavivši se kao svoj stariji brat kako bi mu ukrao blagoslov. Kada je napustio svoj dom proveo je dvadeset godina u tuđini gde je opet na prevaru stekao velika stada stoke od Labana, i oženio se njegovim ćerkama Lijom i Rahiljom, ali je Laban i njega prevario podmetnuvši mu stariju ćerku umesto mlađe. Kada se konačno vratio kod starijeg brata, podelio je ceo karavan na više delova u strahu od njegove odmazde, iako mu se sam Bog javio i rekao da nema ničega da se boji.

Grejvz u svom komentaru ne krije svoje gađenje Jakovljevim ponašanjem: ''Prikaz u Postanju prikazuje povoljno Isava na račun Jakova: ne samo po današnjim etičkim merilima, nego i po merilima drevne Palestine. Isav se uzdržava od osvete i bratoubistva, ostaje poslušan svojim roditeljima, klanja se Isakovom Bogu i prestavši da bude divlji i nesređeni lovac postiže takav uspeh kao stočar da može da dozvoli sebi da odbije krupan dar u stoci kao naknadu za blagoslov koji mu je ukraden. Osim toga, umesto da ne prizna prodaju prava prvorođenja, na koju je bio primoran kad je umirao od gladi, on se miroljubivo povlači s pašnjaka u Hananu, koje je takva pogodba davala Jakovu, oslovljava tog ljigavca sa 'brate', plače od miline zbog njegovog povratka i, premda Jakova njegova nečista savest navodi na sramotnu puzavost, iskreno mu oprašta. (...) Jedno od najopštijih uverenja među Jevrejima bilo je da najcrnji dan jevrejske istorije nije bio onda kad je Sanaherib odveo severna plemena u ropstvo, niti kad je Nabukodonosor razorio Solomonov hram, nego kad je sedamdeset učenih ljudi prevelo Zavetne knjige na grčki po zapovedi Ptolomeja II (285-246. p.n.e.). Te Zavetne knjige, u kojima su bila zapisana zla dela njihovih predaka, i koje su podsećale na božje kazne zbog neprestanog vraćanja grehu, nisu nikada smele, smatralo se, biti otkrivene neprijateljima Izraelaca. Mit o Jakovu i Isavu bio je sigurno nezgodniji za Jevreje iz vremena dijaspore od bilo kog drugog mita, jer je Jakov bio otelovljenje izraelskog naroda, i oni su bili baštinici kako njegovih vrlina tako i loših strana.''


Ono čega se ovde Grejvz gnuša jeste bliskoistočna sklonost prema prevari na šta su Britanci, Nemci i skandinavski narodi posebno osetljivi (Grejvz je rođen u mešanom braku Engleza i Nemice), i što je, opet, u tesnoj vezi sa antisemitizmom koji Jevreje označava isključivo kao perfidne lihvare a bele Evropljane predstavlja kao vrhunac poštenja, što nije istina, ni u mitologiji kao ni u praksi. Martin Luter, osnivač Protestantizma, bio je poznat po svom antisemitizmu i njegova religija se slobodno može smatrati svojevrsnim uvodom u ateizam. Grejvz, odgojen u protestantskoj porodici, između ostalog je autor knjige Kralj Isus u kojoj Isus nije predstavljen kao Božiji sin već samo kao pripadnik kraljevske loze Davida, dakle običan čovek i filozof koji polaže pravo na jevrejski presto. Ovi primeri, kao i činjenica da se u protestantizmu neguje opravdanje samo na osnovu vere, a ne i na osnovu dobrih dela, uz negiranje svetog obreda Euharistije (što je sve u direktnoj suprotnosti sa samim Jevanđeljem) svakom Srbinu pravoslavcu treba da služe kao ozbiljna opomena kada i ako dođe u dodir sa pripadnicima ove zlokobne denominacije.

Takođe, imajući u vidu da je jedan od glavnih razloga za širenje Protestantizma sticanje političke nezavisnosti nemačkih kneževa, nije ni čudo da Grejvz u tumačenju hebrejskih mitova prevashodno stavlja akcenat na plemenske i političke obračune. To mu je upisano u DNK. Bilo kakvo mističko osećanje kod njega se ispoljavalo u pisanju poezije o boginjama. Svoju suprugu i decu je napustio zbog druge žene, verovatno zato što je, za razliku od supruge, bila prava boginja. Ecce homo.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres