Klovnovi i lakrdijaši

Ove godine sam u većoj meri nego obično gledao filmove i serije koji pripadaju žanru komedije pa sam rešio da napišem svoje utiske o njima, kao i preporuke. Počeću sa najsvežijim dvojcem - Anchorman: The Legend of Ron Burgundy i Anchorman 2: The Legend Continues sa Vilom Ferelom u glavnoj ulozi. Ova dva filma se bave fenomenom TV voditelja superstarova, koji je posebno bio izražen tokom sedamdesetih godina prošlog veka u Americi. Kao i uvek, Ferelov humor je naglašeno i bestidno sirov pri čemu se ovaj komičar u velikoj meri koristi pomalo neukusnom eksploatacijom stvari kao što su rasa i mentalno i fizički hendikepirane osobe, odnosno pravljenjem šala na njihov račun. Pošto sam izuzetno slab na politički nekorektan humor sve to mi je izuzetno prijalo i grohotom sam se smejao nečemu što je u podjednakoj meri glupo, skandalozno i uvredljivo. Uz sve to glupiranje provuče se tu i tamo neki ozbiljan socijalni komentar o medijskim manipulacijama i ljudima koji gledalištu serviraju pomije što je svakako veoma aktuelno danas u Srbiji (kah, kah, Marić, kah).


Još jedna figura iz sveta komedije na koju svakako treba obratiti pažnju je Deni Mekbrajd. U seriji Eastbound and Down (četiri sezone na mreži HBO) on igra vrhunskog bejzbol igrača Kenija Pauersa kome usled prekomerne upotrebe steroida, alkohola i droge propadne karijera pa je primoran da se vrati ni manje ni više nego u gradić u kojem je odrastao i tamo radi kao profesor fizičkog vaspitanja. Od momenta kada na taj način dotakne dno Keni će se zaputiti stazom obnove svoje karijere dok će paralelno s tim pokušavati da osvoji ljubav svog života. Mekbrajdov humor je po pravilu zasnovan na prekom i infantilnom temperamentu glavnog junaka zbog kojeg često zapada u nevolje. Malo po malo on prelazi put od užasnog i sebičnog ljudskog bića do valjanog muža, prijatelja i oca, što je propraćeno upotrebom hrišćanskih motiva i ikonografije. Takođe, u ovoj seriji već pomenuti Ferel igra Ešlija Šejfera, zlokobnog vlasnika prodavnice automobila, što je po meni njegova najsmešnija uloga ikada.


Nakon serijala o Keniju Pauersu Mekbrajd se vratio na male ekrane u seriji Zamenici Direktora (Vice Principals). Nakon odlaska direktora srednje škole u penziju dva rivalska zamenika direktora ulaze u bespoštednu borbu za dobijanje upražnjenog mesta. Ovde je Mekbrajdov protivnik Volton Gogins, glumac specijalizovan za role loših momaka koji sada demonstrira da briljantno funkcioniše i kao komičar. Dinamika između ove dvojice takmaca je glavna pokretačka snaga serije tokom dve sezone, pri čemu se istražuje mračna strana ljudske prirode i dubine ponora u koji ambicija može da odvuče čoveka. Mekbrajd je po običaju nadrkani galamdžija dok Gogins briljira kao isfeminizirani šampion kiča.


Čening Tejtum, glavni ljubimac devojčica širom sveta i vrsni igrač (što je pokazao u filmovima o Magičnom Majku), u filmovima 21 Jump Street i 22 Jump Street pridružuje se bucmastom Džoni Hilu na tajnom zadatku lova na dilere droge. Dva policajca koji su tek svršili Policijsku Akademiju, a zajedno su išli u srednju školu, pri čemu je jedan od njih (Tejtum) maltretirao drugog (Hil) u oprobanom klišeu o sportisti i štreberu, sada se vraćaju u srednju školu u okviru anderkaver operacije otkrivanja ko deci prodaje otrov. Ova dva filma su inače zasnovana na TV seriji u kojoj je glumio mladi Džoni Dep. Tejtum i Hil imaju solidnu hemiju na ekranu a šale koje se provlače kroz filmove su blaže i bezazlenije od prethodno pomenutih ostvarenja, što ima smisla jer su ipak u pitanju porodični filmovi.


Popstar: Never Stop Never Stopping je film Endija Semberga, poznatog po čuvenim muzičkim spotovima kao što su Like a Boss i Jizz In My Pants muzičke grupe The Lonely Island. Ovaj film je svojevrsna parodija dekadentnog i luksuznog života razmaženih muzičkih zvezda i zvezdica i snimljen je u formi kvazi-dokumentarca. Semberg igra egocentričnog pevača u okviru muzičkog trojca koji se vremenom raspada, usled sebičnosti i udaranja slave u glavu. S obzirom da su Semberg i ostatak njegove ekipe dokazani muzičari film je prepun sjajnih numera sa odličnom melodijom praćenom komičnim tekstom, kao što je pesma o Bin Ladenu. Kakav god bio njihov sledeći projekat, od Semberga i kolega sigurno možemo očekivati dobre ritmove.


Što se tiče klasika komedije, to su svakako Ben Stiler i Džim Keri. Noć u Muzeju i nastavak, Borba u Smitsonijanu, prate Stilerovo postajanje noćnim čuvarom u muzeju u kojem svi eksponati oživljavaju tokom noći usled delovanja magične egipatske tablice. Stilerov humor je porodičan i uzdržan, sličan Tejtumovom i Hilovom obrascu. Njegov lik je razvedeni muškarac koji je pun razumevanja za svoju bivšu ženu i njenog novog muža, i pred kojeg je stavljen izazov da mora biti dostojan otac svom sinu, sa stabilnim poslom i životnom situacijom. U ova dva filma prikazana je ideologija one bogate Amerike, koja zahteva mnogo od muža i oca i smatra da se dobri maniri podrazumevaju, i u tom pogledu se svakako razlikuje od drugog Stilerovog hit-filma, politički nekorektnog Tropskog Groma.


Otkačeni humor, upotreba ludih grimasa i imitiranje glasova, uz česte reference na sve moguće aspekte američke kulture, ono su što je uvek krasilo Džima Kerija. Amerikanci su posebno slabi na slepstik, kada se šala sastoji u tome da neko padne ili na neki drugi način fizički strada, i to je veoma prisutno u filmovima Glupan i Tupan i Glupan i Tupan 2. Ovde takođe imamo svojevrsno podsmevanje intelektualno izazvanim (da upotrebimo čuvenu eufemističku formulaciju) pojedincima što očigledno pali kod određenog dela publike. Bez obzira na sve, prvi film se mora smatrati klasikom komedije, pravim remek-delom koje kombinuje kako različite vrste humora tako i različite žanrove (krimić, roud trip, ljubavna komedija). Slično važi i za dva filma o Ejsu Venturi, detektivu za kućne ljubimce. Keri možda nije toliko popularan kao što je to bio tokom devedesetih ali i dalje je u stanju da napravi dobru komediju. Njegovi obožavaoci sigurno nisu srećni njegovom trenutnom životnom situacijom koja nas samo podseća da klovnovi koji nas zasmejavaju često plaču iznutra.


Na kraju se moram osvrnuti na domaću, ili bolje reći, komšijsku komediju. Rad The Books of Knjige nisam pomno pratio, iako sam bio ljubitelj lika Puraševića (lažna gostovanja na televiziji i muzički hit Vrati mene dvesta eura), tako da sam bio veoma znatiželjan povodom filma Slučajevi pravde koji je nedavno gostovao u našim bioskopima. Nažalost, ispostavilo se da je to najgori film koji sam pogledao ove godine, a neke specifično crnogorske 'šale' su me naterale da se zapitam o tome šta je to moglo doprineti da se takve stvari smatraju smešnim u tom podneblju. Možda nehotično mešanje srodnih krvnih linija? Ipak je to mala teritorija. Kao što naše bivše drugo oko u glavi obiluje kršem, tako se i ovo nedelo slobodno može nazvati kršem od filma.


U poslednjih desetak godina situacija u Srbiji je dosta sumorna, smeh više ne dolazi tako lako i prirodno (osim u naletima depresivne histerije) pa možda zbog toga nedostaju dobre komedije. Dok se nešto ne promeni po tom pitanju tu su strani filmovi, a svi komedijaši u nastajanju svakako treba da uče od ljudi kao što su Keri, Ferel i Mekbrajd. U suprotnom, nastaće lakrdija koja je sve samo ne smešna.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres