Povratak religiji: konzervativac Česterton i anarhista Tolstoj

Gilbert Kit Česterton (1874-1936) je bio engleski pisac, pesnik, filozof i laički teolog, tvorac fiktivnog lika oca Brauna, katoličkog sveštenika koji rešava zločine upotrebom intuicije i oslanjajući se na svoje poznavanje ljudske prirode, za razliku od deduktivnih metoda egzaktne kriminologije Šerloka Holmsa. Poznat je i po spisima Ortodoksija i Večni čovek. Za sebe je govorio da je ortodoksni ili pravoverni hrišćanin i tu pravovernost je vremenom našao u Katoličkoj crkvi. Danas je između ostalog poznat po tome što ga često citira Slavoj Žižek.


O Lavu Tolstoju (1828-1910) naravno ne treba praviti preveliki uvod - jedan od najpoznatijih pisaca svih vremena, autor romana Ana Karenjina i Rat i mir, kao i spisa Ispovest u kojem je izneo detalje o teškoj egzistencijalističkoj krizi u kojoj se našao i spasu od iste u povratku hrišćanstvu - prvo u okrilju Pravoslavne crkve a potom na poziciji hrišćanskog anarhiste.


Ono po čemu su ova dva autora slična jesu spisi Ortodoksija i Ispovest. Oba opisuju put od mladalačke obrazovanosti u hrišćanskoj religiji, do preispitivanja iste pod uticajem materijalističkih i scijentističkih tendencija tadašnjeg doba i posledičnog slabljenja vere, a zatim razočarenje limitima i paradoksima koji karakterišu materijalistički redukcionizam, koji se za njih pokazuje kao nesposoban da pruži zaista validan osećaj značenja i smisla egzistiranju, i potom povratak religiji. Međutim, i pored mnogih sličnosti, kod ove dvojice pisaca postoje i velike razlike
oko nekih pitanja, pa i oko snage vere i načina posmatranja tog fenomena.

                                                                 * * *

Ortodoksija je objavljena 1908. godine. Česterton u poglavlju pod naslovom Manijak karakteriše opsednutost naučnika svoga vremena determinisanošću prirodnih fenomena kao svojevrsno ludilo, rekavši da samo materijalisti i ludaci nikada ne sumnjaju. Određena doza misticizma je ono što ljude održava prisebnim, njegova najveća tajna je u tome što čovek može da razume sve uz pomoć onoga što ne razume, drugim rečima podrazumeva se da uvek ostaje nešto skriveno, iza zavese, i da to tako i treba da bude.

Zanimljivo je da Česterton kritikuje filozofije Ničea, Šopenhauera, pa i samog Tolstoja. Problem koji on ima sa njima je taj što previše pažnje poklanjaju usamljeničkom razmišljanju, bez uspostavljanja veze sa drugima. Evo šta on kaže: ''Divlje obožavanje bezakonja i materijalističko obožavanje zakona završavaju u istoj praznini. Niče se pentra uz zadivljujuće planine ali konačno završava u Tibetu. On seda pored Tolstoja u zemlju ništavila i Nirvane. Oni su obojica bespomoćni - jedan jer se ni na šta sme osloniti, drugi zato što se ničega ne može odreći. Tolstojevska volja je zamrznuta budističkim instinktom po kojem su sve posebne radnje zle. Ali Ničeovska volja je baš jednako zamrznuta njegovim viđenjem po kojem su sve posebne radnje dobre; jer ako su sve posebne radnje dobre, nijedna od njih nije posebna. Oni stoje na raskršću, jedan mrzi sve puteve dok drugi voli sve puteve.''

Još jedna od stvari na koju Česterton skreće pažnju je suštinska reakcionarnost koju u sebi imaju socijalistički pokreti za popravljanje imovinskog stanja svih ljudi. Dok je hrišćanstvo učilo da su svi ljudi jednaki bez obzira na status koji imaju u društvu, drugim rečima nema razlike između kralja i prosjaka jer će obojica odgovarati pred Bogom, novi pokreti za emancipaciju podrazumevaju da postoji nešto inherentno vredno u materijalnom blagostanju i da nema napretka ili boljitka dok se mase po tom pitanju ne uzdignu. Time se naravno dolazi do toga da se zapravo potvrđuje status kvo i održava tradicionalni, konzervativni poredak, jer ako je materijalno blagostanje neophodno da bi se pravilno učestvovalo u društvu, da bi se steklo neophodno obrazovanje koje će dovesti do ispravnih odluka, kako ličnih tako i onih koje se tiču celog društva, onda je logičan zaključak da su najpodobniji da vladaju upravo oni koji su već na vrhu lestvice. Današnja slika sveta to upravo potvrđuje, ljudi iz nižih slojeva se iz petnih žila upinju da se popnu 'gore' i 'spasu' od nečega što pod uticajem propagande smatraju kao bolest.


Konačno, Česterton opisuje svoj povratak u okrilje tradicionalne religije. On je naime zadovoljan (za razliku od Tolstoja, kao što ćemo videti) konvencionalnim funkcionisanjem crkve, sve njene doktrine i tradicije su racionalne onoliko koliko treba da budu racionalne i iracionalne ili mistične u odgovarajućoj meri. Sasvim je u redu biti lojalan veri svojih predaka, odnosno pripadnost jednoj određenoj crkvenoj denominaciji je mala cena za spas duše. Ne samo to, već on uviđa i ono što hrišćanstvo razlikuje od drugih religija, pa shodno tome kritikuje tada (a i danas) popularno viđenje po kojem je hrišćanstvo u svojoj suštini jednako budizmu. To naravno nije istina, hrišćanstvo nas uči da svoj spas nalazimo kroz naš odnos prema drugima, ono je ekspanzivno i centrifugalno po svojoj prirodi, dok je budizam centripetalan, zatvoren u sebe, on podučava tihovanju, odricanju od bukvalno svega pa i od bližnjeg svog. Hrišćanstvo je krst čiji se kraci šire u beskonačnost, budizam je Uroboros, autodestruktivna i fatalistička zmija koja jede sopstveni rep.

                                                               * * *

Tolstojeva Ispovest je mnogo mračnija od Ortodoksije, i tipično slovenska u svojoj apsolutnoj iskrenosti. Tolstoj priznaje da je već kao vrlo mlad čovek izgubio veru i prilagodio se vrednostima svoga društva. Počinio je preljube, kockao se, izazivao ljude na dvoboje i ubijao ih, varao i krao, sticao blaga ovoga sveta i radio na unapređenju svoje pozicije u društvu. Bio je odan sekularnim verovanjima progresa i razvoja i potrebi da se mase pouče, a da nikada nije bio svestan čemu ih tačno treba poučiti i koja to znanja on treba da poseduje da bi bio valjan prosvetitelj. Periodično je osećao velike krize smisla koje su kulminirale oko njegove pedesete godine kada je odlučio da više ne nosi pištolj sa sobom jer bi bilo previše lako iskoristiti ga za samoubistvo ali je zato pri ruci držao jedan kanap kojim je nameravao da se obesi ako tako bude odlučio.

On nam vrlo pažljivo predočava uzroke svojih nedoumica. Za razliku od mnogih ljudi iz njegove klase (to više puta naglašava, pripadnost visokoj klasi) on je dovodio u pitanje doktrine koje su pokretale ljude pa i njega samog. Ideju da njegova umetnost, masovno objavljivanje časopisa i agitovanje zaista pomažu opštem dobru on odbacuje kao običnu glupost a čitavu kamarilu umetnika, pisaca i boraca za opštu stvar naziva najobičnijim ludacima, identičnim onima u ludnici. Na pitanje 'Ima li moj život smisla?' on ne može a da ne odgovori odrično a isto je i sa drugim stvarima kao što su porodica, imetak itsl.


On pronalazi identičan nihilizam na primerima Šopenhauera, cara Solomona pa čak i Sokrata, iz nekog razloga. Svi oni su postavili ista pitanja i došli do istih odgovora. Sve je taština, kao što bi Solomon rekao, između njega kao najmudrijeg vladara i najobičnije lude nema nikakve razlike, smrt će ih obojicu pokositi. Tolstoj nam kao veoma vešt pisac vrlo vešto stvara osećaj odvratnosti prikazanim jadikovanjem da bi prevrat koji potom usledi imao još jači efekat. Naime, on ispravno uviđa da je takvo stanovište neodrživo i nepošteno. Ako život stvarno nema nikakvog smisla i ako u to zaista verujem, onda se moram ubiti ako ne želim da samom sebi protivrečim, međutim to ipak ne činim. Tolstoj je želeo da nađe odgovor na to pitanje, šta je to što ga i dalje pokreće, a što je možda zaboravio. Odgovor je našao ne u pripadnicima dekadentnog visokog društva sa kojim je decenijama provodio vreme već u radničkoj klasi, običnim ljudima.

Ono što pokreće običnog čoveka, koji naporno radi a ne lenstvuje kao mnogi zaludni dekadenti Rusije onog doba, jeste upravo vera. Ona se podrazumeva i po njenim principima se zaista živi, odnosno hrišćanstvo je istinski živo i praktikuje se ne u kabinetima teologa iz viših staleža već upravo u neposrednim odnosima između ljudi u zajednici. Takođe, Tolstoj shvata da njegov očaj nestaje ako samo na trenutak pomisli da postoji Bog koji sve ono što činimo ispunjava smislom i svrhom, dok svaki put kada uputi neku racionalističku primedbu na tu ideju on ponovo postaje tužan i očajan. Nakon ovog ponovnog rođenja, ili prisećanja, on se vraća u crkvu i prima pričest nakon više decenija.

Njegov buntovnički razum, koji sve dovodi u pitanje i preispituje je međutim opet stavljen na iskušenje. On otvoreno kaže kako ne može da razume neke crkvene običaje, kao što je evharistija na primer, ili krštenje, dok u čuda dogmatski odbija da poveruje. Vremenom on opet napušta crkvu, između ostalog jer po njemu neizostavno dolazi do sukoba između pripadnika različitih denominacija pa samim tim i nasilja, kao i zbog nehrišćanskog ponašanja mnogih hrišćana, kao kada se mole za smrt svojih neprijatelja.


Između Čestertona i Tolstoja dakle ima mnogo sličnosti ali i nemalo razlika. Česterton je verovao u čuda. Nije to smatrao napadom na razum, uostalom on je razum već raskrinkao kao izuzetno ograničen medijum posmatranja. Tolstoj je uradio isto, našao spas kada se oslobodio njegovog diktata ali mu se vrlo brzo vratio, čime je naravno pokazao veliku nedoslednost. Takođe, za Čestertona je bila najnormalnija stvar na svetu pripadati crkvi. Ako bi ga neko upitao za to što pripadnici njegove crkve čine neprilična dela, on bi samo uzvratio pitanjem: Pa šta? Svi ljudi su grešni. Zar očekujete da crkva reši baš sve probleme? Drugim rečima, njegova vera je bila previše stabilna da bi ga takve trivijalnosti uznemirile dok sa Tolstojem to nije bio slučaj. On nije mogao da se pomiri ni sa najmanjim odstupanjem ili zastranjivanjem, koliko god da je bio svestan da je to samo istorijski, ljudski fenomen, koji nema vezea sa onim što je u crkvi večno, spojeno sa Bogom.

Dva različita tipa vernika koje Česterton i Tolstoj predstavljaju su svojevrsni arhetipi odnosa prema religiji koji mogu krasiti bilo kog čoveka, nezavisno od njegovog obrazovanja i učenosti. Da li ćemo se više identifikovati sa jednim ili drugim zavisi od našeg temperamenta i karaktera. 




Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Šta ne sme čovek kada ima vlast

Babunska jeres