Šta ne sme čovek kada ima vlast

Dobrica Ćosić (1921-2014) je bio srpski i jugoslovenski pisac, političar i prvi predsednik Federalne republike Jugoslavije u periodu 1992-93. Istaknut i aktivan podjednako u polju književnosti kao i u politici, u njegova najpoznatija dela se ubrajaju Koreni (1954), Deobe (1961), Vreme smrti (1972, 1975, 1977), Vreme zla (1985, 1986, 1990) i Vreme vlasti (1996, 2007). Prvi tom ovog poslednjeg romana objavio je tokom famoznih devedesetih, u vreme kada je stara komunistička vlast sa Titom na čelu, čiji je on bio miljenik, već bila prošlost, a nova pod Miloševićem ga se odrekla.


U pozno doba svoje spisateljske karijere Ćosić odlučuje da se oproba u žanru postmodernizma, ili je možda bolje reći da je uveo neke od tehnika tog pravca u svoj književni stil. To se ogleda u sledećem:

- jedan od likova u romanu je on sam, doduše nazvan samo 'piscem'; tako mu se obraćaju članovi porodice Katić čije je pretke opisao u knjizi Koreni i čiju sudbinu opisuje sada

- upotreba tehnike intertekstualnosti: pominju se drugi pisci i njihova dela i dovode u vezu sa dešavanjem u samom romanu, što kulminira paralelom koja se povlači između dela Smrt u Veneciji Tomasa Mana i odlaska Ivana Katića u Veneciju

- brojne istorijske ličnosti se pojavljuju kao likovi u zapletu, od kojih se posebno ističu istaknuti funkcioneri Komunističke Partije Jugoslavije kao što je npr. Aleksandar Ranković


Pošto je u vreme pisanja romana stara Jugoslavija, a sa njom i njena titoistička ideologija, već završila na đubrištu istorije, Ćosić se osmelio da u Vremenu vlasti izvrši svojevrsnu reviziju, koja počinje već od prvih stranica. Naime, on kao član pobedničke partizanske vojske 1945. stupa u Beograd i seda u udobnu fotelju u jednoj rekviriranoj buržujskoj vili. Aluzija na brojne eksproprijacije komunističke vlasti (eufemizam za oduzimanje imovine starom sloju buržoazije, kao i folksdojčerima u Vojvodini) je očigledna. Pisac u jednom trenutku saznaje da je udobna fotelja u kojoj sniva o stvaranju novog društva i novog čoveka pripadala Vukašinu Katiću, patrijarhu one iste porodice o kojoj je pisao u svom romanu Koreni. Vukašin je tokom rata pristao da bude streljan od Nemaca kako bi zaštitio svog sina Dušana, komunistu u bekstvu, s čijom se ideologijom nije slagao ali je bio voljan da se za njega žrtvuje. Od momenta tog saznanja, za pisca vrlo neprijatnog, iluzije o stvaranju vrlog novog sveta počinju da blede a pomenuta fotelja će se više puta vratiti, kako bi u nju neko seo.


Tragična sudbina porodice Katić, poreklom iz sela Prerovo, što je i 'piščevo' rodno mesto, oslikava kraj jedne ere, kraj stare, građanske i buržoaske Srbije, sa njenim pravoslavljem i domaćinskim pristupom životu. Pomenuti Vukašin gine da bi zaštitio sina Dušana, njegov drugi sin Ivan propada u logorima - prvo u nemačkom Mathauzenu a potom na Golom otoku, ćerka Milena izvršava samoubistvo mučena osećanjem krivice jer je jedna njena primedba o bratu dospela do ušiju Udbe pa je on završio na Golom otoku, njen sin Vladimir beži u Švajcarsku nakon postajanja disidentom i zameranja Titu. Ono što roman takođe veoma dobro dočarava jeste mentalitet ideološki zadojenih revolucionara i reformatora, za šta je najbolji primer pomenuti Vladimir. On prvo poveruje lažima o tome da je njegov otac petokolonaš i izdajnik revolucije, pljuje mu u lice i odriče ga se pre nego što ga odvedu na streljanje a posle rata odbija da priča sa majkom zbog njene ljubavne afere sa jednim takođe 'sumnjivim licem'. Nakon što ona izvrši samoubistvo jedva ga nateraju da joj ode na sahranu.

                                                      (Kapija logora Mathauzen)

Svakako centralni lik romana jeste Ivan Katić, trockista i logoraš, emotivno i fizički izbrazdan ožiljcima nakon što je proveo skoro dve decenije u različitim koncentracionim kampovima. Budući vrstan intelektualac marksističke provenijencije, on briljantno analizira Golgotu kroz koju je prošao na Golom otoku ali mu je teško da se otrgne beznađu i nihilizmu. Rastrzan mislima o bedi ljudskog bića, nakon suočenja sa torturom mučitelja koji su ga terali da po ceo dan prenosi kamenje sa jedne gomile na drugu, da čisti septičke jame, lopatom 'iskopava' more, ali i nakon suočenja sa sramnim postupcima pokajnika koji su po svaku cenu želeli da muka budu pošteđeni, pa su se sa još većom krvoločnošću obrušavali na svoje malopređašnje sapatnike, Ivan Katić ne vidi više ništa dobro u ljudima. On se, pod uticajem svoga materijalističkog intelektualnog zaleđa, rve sa idejom bilo kakvog herojstva i izdizanja iznad teških okolnosti ali vremenom od potpunog ateizma počinje da razmišlja i o Hristu, o njegovom mučenju i oprostu mučiteljima, toliko sličnim njegovom.


Evo njegovih finalnih razmišljanja na tu temu, nakon što je pomislio da je pronašao snagu za oproštaj svim zlikovcima:

''Ko sam ja da praštam onolika Udbina zlodela i onakva nasilja vlasti? Ko sme da oprosti onu pomamu mržnje i nečoveštva u svojoj zemlji? Tu Udbinu, golootočku i svetogrgursku mržnju prema čoveku, njegovom ubeđenju i veri, njegovoj nevinosti, čestitosti, dostojanstvu, hrabrosti, tu mržnju u ime socijalizma i srećne budućnosti, ne smem da oprostim. Ta zločinstva u ime ideja i za vlast neću da oprostim! To čovečuljak ne sme da oprosti. Hristos je s krsta oprostio svojim mučiteljima i ubicama. Ali samo svojim! Hristos ne bi imao prava da oprosti mučiteljima i zlikovcima da su nekoliko stotina ili hiljada njegovih sledbenika, zajedno s njim, raspeli na jerusalimskom brežuljku. Da su samo nekoliko njegovih najbližih prijatelja raspeli pred njim, on ne bi mogao, niti bi imao prava, da oprosti Pilatovim vojnicima i Jevrejima, njihovim saučesnicima. Hristos je oprostio samo svoju patnju i pozvao ljude da oproste svoja raspeća. (...) Hriste, Gospode moj, hoću li biti grešan pred tobom, hoću li izneveriti tebe i čovečuljka, hoću li biti strpan u neki novi logor zato što ne mogu da oprostim svetogrgurskim i golootočkim mučiteljima i mrziteljima? Ako je nepraštanje greh, taj je greh ravan mojoj fiktivnoj krivici zbog koje sam utamničen. Taj greh je ravan krivici nevinih, onoj krivici koja nije čovekova. U tom slučaju, pobeda nihilizma biće apsolutna. Zato ne opraštam!''


Ono što privlači pažnju je Ćosićev tretman lika Dede, nepokajanog revolucionara i vernika u svetlu budućnost čovečanstva, koji odbija da se povinuje lomljenjima kičme i postane nečovek kao i ostali logoraši. Taj Deda ostavlja Ivanu u amanet da napiše knjigu o istini, o onome što se dogodilo na Golom otoku, ali on taj zavet ne ispunjava. Svojevrstan antipod starca Zosime iz Braće Karamazovih Dostojevskog, pisac za dedu kasnije sazna da je kamenovan do smrti od strane ostalih zatvorenika prilikom zatvaranja logora i da njegov avetinjski, demonski smeh i dalje čuju putnici brodova u prolazu. Ono što je posebno upečatljivo u liku Dede, čime se maltene parodira njegova uloga kao proroka, jeste nadimak koji ima, u skladu sa logorskom dužnošću koju ispunjava, a to je 'Direktor govnoprometa', odnosno 'Prometej iz septičke jame'. Ovakvim tretmanom skatološkog proroka Ćosić definitivno stavlja tačku na jednu veru koja se raskrinkava kao ništa drugo do judeo-masonski, satanski kult smrti.



Коментари

Популарни постови са овог блога

Dead or Alive: gole ženske i lažni kung fu

Babunska jeres